Napokon slobodni

„Po ovom smo upoznali Ljubav: On je za nas položio život svoj” (1 Iv 3, 16)
Autor: vlč. Filip Pavlović/Laudato Photo: zg-nadbiskupija.hr petak, 03. travnja 2015. u 11:04

Kako znaš da te netko voli? Riječi tu nisu dovoljne. Pa čak se i osjećajima tu ne može vjerovati jer se oni stalno mijenjaju. Kada se netko može identificirati s tvojim iskustvom, to je znak ljubavi. Danas se Bog identificira s ljudskom prolaznošću s najvećim misterijem: s patnjom i smrću. Samo ljubav nadilazi strah od smrti.

Liturgija Velikog petka je ganutljivo promatranje otajstva Križa , ali ne samo spominjanje nego za svakog vjernika doživljavanje Gospodinove muke. Grčki izraz pâsho (i izvedena imenica pâthema) sa značenjem „doživljavati”, „podnositi”, „patiti” u NZ dolazi 42 puta i odnosi se pretežito na patnju Krista i kršćana. Povijesno je utvrđeno da je Isus bio izložen patnjama i mučenjima koja su dosegla svoj vrhunac u raspeću. No, ono što u novozavjetnim spisima najviše upada u oči jest učestalost tvrdnji da njegova muka i smrt imaju spasenjsku vrijednost za sve ljude. Kristovo služenje bez granica, njegovo bezuvjetno darivanje sebe našlo je svoje potpuno ispunjenje u daru sebe samoga Ocu, u predanju svog života za spas ljudi.

Pisac poslanice Hebrejima govori o Isusu - Sinu Božjem velikom i jedinom Svećeniku koji nije tako dalek ljudima da „ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavan svime osim grijehom.” O tom svjedoči njegov zemaljski život, a osobito njegova muka u kojoj je u svom nevinom tijelu iskusio grubost, patnje, tjeskobe i slaboće ljudske naravi. Tako je on u isto vrijeme Svećenik i Žrtva koji kao okajnicu za grijehe ljudi nudi svoju vlastitu krv. „Ta Krist je u dane svoga zemaljskoga života, sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje onome koji ga je mogao spasiti od smrti.” Ove su riječi odjek smrtne tjeskobe u Getsemaniju: „Abba – Oče tebi je sve moguće otkloni ovaj kalež od mene ali ne kako ja hoću nego kako ti hoćeš.” (Mk 14, 36) Slušati Krista svećenika i žrtvu znači poput njega primati križ, predajući se s njime Očevoj volji.

Događaj muke središnji je i ishodišni događaj evanđeoske predaje, bilo u odnosu na osobno Kristovo iskustvo, bilo u odnosu na iskustvo kršćana. Tu se radi o tome da je muka kao sastavni dio Kristova vazmenoga otajstva - smrti i uskrsnuća – najviša objava i priopćenje spasenjske Božje ljubavi. „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj” (1 Iv 3, 16). U Raspetomu su ljudi vidjeli potpuno očitovanje ljubavi jedinorođenoga Sina kojega „Bog posla u svijet da živimo po njemu. U ovomu je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše” (1 Iv 4, 8 – 10). Zbog toga se muka promatra kao najviši izraz Kristove ljubavi, a izvještaji muke su pokušaji približavanja prve Crkve otajstvu Kristove osobe, jer je u muci Krist pružio sebe u potpunosti. Nasljedovati Krista kontemplirajući događaje Muke znači usvajati načine na koje je Krist živio svoje postojanje kao naum Očev. Dakle, njegova muka se čitala i uvijek iznova stavljala pred vjernike kako bi imali sigurno i jako mjerilo prema kojem bi znali ravnati vlastiti život u kršćanskome smislu, to jest živjeti vlastiti poziv na vjeru kao „nasljedovanje Krista”. Sam Krist objašnjava koji su bitni uvjeti „nasljedovanja”: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Mk 8, 34) Biti spreman „danomice” umrijeti, biti „danomice” vjeran Očevoj volji.

Nakon što je oplakivala smrt Spasiteljevu iz Crkve izvire himan hvale i klicanja:

[Časoslov, Veliki petak, Himan, šesti čas]

O križu blagoslovljeni,
Svem svijetu ti si ufanje!
Ti, nekoć drvo sramotno,
A sada vrata nebeska!

Na križu Spas naš, uzdignut,
Sve ljude k sebi privlači,
A đavô skršen, bez plijena,
Pobijeđen eto odlazi.

Sva slava tebi, Isuse,
Sa Ocem, Duhom Presvetim:
Udijeli nam u vječnost svu
Uživat križa plodove. Amen.

 

Da biste komentirali, prijavite se.