Moj križ svejedno gori

U daljini se kroz maglu nazire poput kakve statue...
Autor: Margareta Jozinović Photo: pixabay.com subota, 11. ožujka 2017. u 10:37
Daleko od svih nazire se ocrt dvije velike grede.

Jedna je uspravna i visoka toliko da u sebi obuhvaća svakodnevna ljudska pitanja i njihove čežnje usmjerene prema nećem većem od sebe. Druga, horizontalna, a  toliko teška da je nemoguće pojmiti kako stoji pričvršćena za vertikalnu. Možda je to svakodnevno raskrižje na kojem se daju trenutne odluke? Možda je to kamen koji ne dopušta da sva pitanja budu dovoljno jasna? Čvrsto stoji prizemljen kao stijena o koju se razbijaju snažni valovi ili koja osjeća bonacu pod mjesecom...

U daljini se kroz maglu nazire poput kakve statue...a ponekad ga se vidi čisto poput iskrene suze. Znam da mu je temelj Ljubav! Znam. Ta ne može biti čvrst, a biti od pijeska! Ne može biti toliko u meni, a biti laž! Ono jednostavno ne može biti djelo, a da nema svog umjetnika! Moj će križ uvijek gorijeti,  to nije tajna. Ja ga sam/a ne mogu shvatiti jer je otajstvo. Ostaje mi doživotno otkrivati zašto tako čvrsto stoji dok puše snažan vjetar...zašto je samoća razlog tuge ako imam prijatelja da budem radostan? Zašto je dovoljno tako malo da postane tako puno? Zašto mi je srce hladno dok moj križ svejedno gori...?

Možda zato da znam da ga nosim u sebi...ili da se odvažim dati ruku i dopustim se povesti na brdo da vidim kako je uistinu snažna i žarka slika pred koju ću stati kada dođem u svoje najdublje ja...

 
Da biste komentirali, prijavite se.