Očekujući rođenje Gospodinovo – Josip

Ali, oprosti mi, Bože, što Te pitam: zašto se sve ovo meni događa? Što god da zamislim, ode drugačije. Sve mimo mojih planova, mimo mojih nadanja, sve mimo… i ne samo pokraj, nego baš protiv!
Autor: don Ante Mateljan Photo: pixabay.com petak, 16. prosinca 2016. u 08:27

Samo da znate, ja sam Josip, tesar, i nije mi baš do priče. Zapravo, nisam pošao razgovarati s vama, nego samo na glas razgovaram s Gospodinom! A razgovaram od muke. Niti sam od velikog razgovora, niti su mi riječi jača strana. Nekad mi dođe da zašutim, da ne progovaram, nego samo da na komad daske nacrtam, da izrežem, da izdjeljam sva svoja pitanja, i sva svoja putovanja Judejom i Galilejom, Dekapolisom i Pirejom… sva traženja posla i brige koje su me stalno pratile, pa evo ni sada ne prestaju.

Da, baš sad mi je briga za vratom, jer je došla zapovijed za državni popis. Kažu: svatko mora na popis pučanstva ići u svoj grad. Odakle je rodom. A ja sam rodom iz daleka, tamo na jugu, iz Betlehema, tamo, malo niže od Jeruzalema. Zapravo, naučio sam ja na putovanja, samo što zapovijed kaže da tamo mora poći čitava obitelj. Istina, obitelj mi je mala, samo ja i žena mi, Marija. Valja nam dakle poći u Betlehem. Ali, eto baš to me brine, jer je Marija trudna, samo što nije rodila. Pa kako će izdržati toliki put? Još sada, u zimu. Noći su ledene, a ni dani nisu naročito topli. Sad nam samo treba da zapuše ledeni sjevernjak, i eto ti muke, umjesto mira.

Stalno mi se mota po glavi pitanje: čemu sve ovo? Ma kakvoga to ima smisla? Onda mi se, uz to, počne javljati sva sila pitanja: Može li uopće Marija izdržati takav put? Ako joj, ne daj Bože, pozli, što ćemo onda? I što ako joj dođe vrijeme da rodi – baš na putu. Ma, valjda će izdržati do Betlehema! Ali, što ako to bude u Betlehemu? Gdje ćemo se skloniti, smjestiti? Ako krenem na put, čini mi se da se uvaljujem u nevolju kojoj ne vidim ni kraja ni konca!

Da, ja sam iz Betlehema i tamo imam rodbine, ali ta moja rodbina… bolje da je i ne spominjem. Davno su se oni mene odrekli, ni dijela očeve baštine nisam dobio. Dobro da su mi ostavili i ovo malo tesarskog alata, da mogu zarađivati kruh svagdašnji. Moja rodbina bi bila najsretnija da me i ne vidi… Tako ti je kad si ostao bez najbližih. Oni malo dalji poznaju te samo ako od tebe imaju koristi, ništa drugo… Dobro, možda bi se i našao netko s malo više srca, ali sad je najgore vrijeme. Sad se mota puno stranaca, i njima je prilika da nešto zarade, pa kud će se baviti sa mnom i Marijom, i s našim brigama. Jer, dakako, ne možemo im platiti.

A gostionica? E, muka mi je kad na nju i pomislim. Ma znaš kakva su ova naša svratišta i kakav je svijet u njima... I tu da uvedem Mariju!? Dobro, ako ne bude drugoga izlaza, potražit ću gostionicu… Ali, stani malo, čime ću platiti? Kako ću, kad sam jedva skupio novac i za ovo sretno magare? Ma lijepo je i dobro ovo magare, poslužit će nam. Natovarit ćemo ono što imamo i možemo na put ponijeti, pa na put Božji!

A onda, još jedna muka. S kim ćemo ići, kome se pridružiti? Ima svakakvih ljudi i treba znati izabrati suputnike. A to nije uvijek i lako! No, kako bilo, valja se spremiti, pomoliti i krenuti. Jedino me od svega toga veseli što ćemo biti blizu Jeruzalema. Nastojat ću svakako da svratimo u Jeruzalem, u sveti grad i hram.

Ali, oprosti mi, Bože, što Te pitam: zašto se sve ovo meni događa? Što god da zamislim, ode drugačije. Sve mimo mojih planova, mimo mojih nadanja, sve mimo… i ne samo pokraj, nego baš protiv! Kao da mi se stalno namješta sve jedno gore od drugoga? Vjeruj mi, nije to lako izdržati! Znam, sjećam se i dobro pamtim, anđeo mi je rekao 'Ne boj se'! A kako da se ne bojim? I što to zapravo znači, ne bojati se? Znači li to da sve ti to, Bože, vodiš? Čak i onda kad se meni čini da sve ide naopako? Kad vidim kako zle ljudske odluke sve poremete?

Je li taj 'ne boj se', Bože moj, tvoj poziv na vjeru? Ali vjera ne briše muke ni pitanja. Marija se oslanja na mene, a ja se osjećam tako slab i nemoćan. I kako da se onda i ovo dijete osloni na mene? Valjda tako mora biti, ako si mi ga Ti povjerio… Oprosti mi, Bože, ove brige koje mi ne daju spavati… i pomozi mi, jer želim ostati vjeran Tvojoj volji – ma kamo me ona odvela. I molim te za još nešto: podari mi široko rame da se na njega mogu osloniti i Marija i dijete… To Te molim – za iskrenu vjeru i široka ramena. Amen.



 

Da biste komentirali, prijavite se.