P. Ivan Ike Mandurić: Gdje je moj križ na koji ću se dati raspeti?

Zašto p. Ivan Ike Mandurić zahvaljuje Bogu da živimo u vremenu u kojem ima problema, opasnosti i pogibelji? Kakva duhovnost može prevariti? Tko ti je rekao da se zdravlje ne smije izgubiti? Koje zablude u odnosu s Bogom i poimanju vjere treba razbiti? O opasnostima duhovnog konzumerizma i duhovnog elitizma, pročitajte u izuzetnim poticajima p. Ivana Ike Mandurića, žarkog propovjednika koji je u emisiji 'Razlog nade' suradnik i LTV-a.
Autor: Ines Grbić/Laudato/M.R. Photo: Ines Grbić utorak, 15. ožujka 2016. u 15:45

Dobro je da smo nezadovoljni. Bog tebe zove. Ne treba govoriti što drugi ne rade i što bi trebali raditi. Poslušaj što Bog tebi govori i kako da ti iskažeš svoju ljubav gradu, biskupiji, Crkvi, vremenu. Kako da ja uzvratim ljubav? Neka sve propadne, ali ne smije propasti da ja ne odgovorim na poziv ljubavi i što Bog želi od mene, konkretno. Bog treba tvoje ruke, misli, planove, strategiju, taktiku, programe, novčiće, vrijeme; tvoju riječ utjehe.

Crkvi je potrebna tvoja nemoćnost. Ne da bježiš od nje, nego da si tu. Crkvi je potrebna tvoja prisutnost. Ne želim izvojevati Crkvu kakvu ja želim - nego ja je želim izgrađivati, stvarati, razdavati se.

Sve drugo što u životu radim, radim da preživim. Ali prioritet treba biti da se razdadnem. Ne da imam, nego da darivam. Ne se probuditi u lijenoj misli kako da nešto dobijem i stalno dobijam, nego moja briga i zadaća je - Gdje je moj križ na koji ću se raspeti?

Na koji ću se dati raspeti. To je znak zdravlja. To je znak da te ljubav dotakla. To je znak da te ljubav oživjela. To je znak da si shvatio, da je milost izobilovala u tvom životu i teče tvojim životom. To je znak da si ti novo stvorenje koje ovaj svijet ne može razumjeti. To je znak da si ti od neba, ne od ovoga svijeta. I na taj način će kroz taj tvoj stav, kroz taj tvoj život, teći milost.


I nećeš morati imati neke silno mudre riječi, postupke i kritike. Ali ta prisutna ljubav, koja će činiti da ti srce treperi, jer si Bogu svemogućem uzvratio ljubav, njemu svoj život posvetio i otvorio Bogu svemogućem da njegova milost tebe oblikuje i posvećuje. To su njegove svete osobine u tebi. Živjeti ljubav Božju, djelovati kroz nju.

Tako mi je drago da živim u vremenu u kojem ima problema. Želim živjeti u vremenu u kojem ima problema, u kojem ima potreba, jer to je ono što meni treba - prostor - daj da ljubav uzvratim!

Što, Bože, mogu za tebe učiniti? Bože silni - ne mogu se nadiviti djelima koje si učinio za mene. Kako da  uopće dotaknem tvoju ljubav kojom si se razdao za mene? Kako da shvatim što si na križu pretrpio, kako da to doživim, kako da to uopće spoznam? Kako ću živjeti, kad sva djela koja mogu učiniti, tek su kap u odnosu na more tvoje ljubavi. Ali moram. Jer ako to ne učinim, ako se ne otvorim tome, onda se dijelim od te ljubavi.

Bože, hvala ti što živim u vremenu u kojem su brojne opasnosti i pogibelji - jer baš to je moja šansa - da tako, možda, na neki način i malo herojski, pokažem što znači biti vjeran. Bože, hvala ti što živim u vremenu  u kojem se u Crkvu sumnja, u kojoj ima svakakvih svećenika - baš s takvima i uz takve želim biti. I baš želim njih slušati, pa neka su i gori od mene. Kako dobro, da onda nešto zaslužim!

Nema znaka većeg od toga koji Krist čini – poslušan do smrti na križu, ko jagnje za klanje, pravedan do beskraja, dao se poniziti i pokoriti. I noge ti pere, čovječe! On meni noge da pere!? Nema tako smrdljivih nogu koje ja ne bih trebao oprati. Nema takve nepravde i nemara koje ne bih trebao pretrpjeti. Nema takve površnosti kojoj ja ne bih trebao biti poslušan i vjeran i u kojoj se ne bih trebao angažirati – to je ono što meni treba!

Svijet me hoće prevariti, čak i u duhovnosti. Hoće me prevariti da moram izvojevati, moram dobiti sve na pladnju, a onda ću reći da ste dobri, da je Crkva dobra. Kakva prevara! Kakva laž! Kakva obmana! Tko ti je to rekao? Kad je to bilo?

Sv. Ignacije u vrijeme najveće krize Crkve i autoriteta pape kaže, E baš ćemo uvesti i četvrti zavjet poslušnosti Svetom ocu papi - baš kad je kriza papinstva -  jer moj Krist je vrijedan toga! Nije pitanje kakvi su drugi, nego kakav je Krist prema tebi. Nije pitanje slijede li ga drugi, jesu li ga razumjeli. Nije to tvoja briga. Nego, jesi li ga ti razumio? I slijediš li ga?

Drago mi je da živim u ovom vremenu, u našoj Hrvatskoj, u ovom svijetu. I upravo vidim i gledam kako Bog priprema čudesan zaokret, promjenu trenda s nepopularnim identitetom, biti kršćanin. Pozvati nas na ljubav prema tim progoniteljima, bezumnim, zbunjenim, neukim, obmanutim. I baš danas je izazovno. I Bog voli baš takve bezizgledne situacije. Jer je Bog. Da pokaže kakav je Bog.

Nikad Bog nije pripravljao tako silno spremnu vojsku, moje je mišljenje, kao danas. I ako te snage upotrijebimo, onda će se dogoditi to da se nikad nije dogodio takav boj i takva pobjeda kakvu Bog sprema. I ti si dio te vojske. I ti si pozvan! I danas ti ne treba ponuditi ništa novo, nego to – da te Bog treba i da imaš što za njega dati. I danas je vrijeme, ne sutra, da smišljaš gdje te Bog zove, gdje je potreba. Gdje da odvojiš od svoje dokolice. Gdje da odvojiš od svoga siromaštva i daš se. Gdje se možeš razdati i ući u još možda veću bijedu, ma nema veze.

Možda malo i zdravlje izgubiti. Ma nema veze. Ma tko ti je rekao da se zdravlje ne smije izgubiti za drugoga? Tko ti je to rekao? Pitaj branitelje. Smije li se umrijeti, smije li se zdravlje izgubiti? Pitaj branitelje.

Tko ti je rekao da se ne smiješ dati? Tko ti je rekao da ne smiješ ući u bijedu za Krista i za brata? Tko ti je rekao da moraš imati sve? To ne može biti Božje. Krist nije imao glavu gdje nasloniti!

Dok ne razbijemo te laži, zablude i prevare, bit ćeš nezadovoljan. Imat ćeš sve, mogu doći najveći, sveti duhovnici, ma bit ćeš nezadovoljan. I bit ćeš neposoban. Sveti duhovnici te mogu učiniti invalidom, ako ti ne kažu što se od tebe traži. Ako nas samo šopaju nekim instant hranama, duhovnim infuzijama. Previše imamo duhovnosti, ne premalo. Ne previše po sebi, nego ne znamo uzeti to na mjeru. Ne znamo miksati djela i molitve, slušanja i čitanja, razmišljanja i djelovanja.

Kako sada gledaš na svoju Crkvu u kojoj jesi i svoje vrijeme koje je Bog stvorio i baš tebe htio ovdje? I nesavršen si. Ma baš suosjećam. Isti si kao Petar, Jakov i Andrija. I baš takve sada hoće. I neuke, nepripremeljene. Baš takve treba. Naučit ćeš, dajući se. Nema druge škole!

Volim Hrvatsku, ovu Crkvu, grad i svakog svećenika takav kakav jest, svakog vjernika i ljude. Nisu oni moji neprijatelji i želim ih oteti onome koji ih je prevario. Ne ratuje moja Crkva protiv njih nego ih ljubi, prikazuje za njih žrtvu, neprestance.

Neka te dotakne Božje i ugradi milost Božja u ovo vrijeme, ovu Crkvu i ovu stvarnost Bogu tako milu, dragu i sviđa mu se.

Tebi se ne sviđa. Bogu se sviđa. Ti bi drugdje. Bog baš hoće ovdje. Ti bi neki drugi put. Bog baš hoće sada. Bogu se sviđa ovdje, sada, ti takav, sve ovo ovako kako je. Ovo je moje mjesto. Pa i ja tako kažem. I ja tako želim. I ti tako želiš.

Neka Bog rastjera te magluštrine i plijesni oko tvoje duše. Da se trgneš i ohrabriš i kreneš se ugraditi u zdanje koje se zove živa živcata Crkva. I svoj život prikažeš kao žrtvu živu i svetu. Tko to može ponuditi nešto više?  Molimo se da nas Bog sve rasvijetli.             

Još neki duhovni poticaji p. Ivana Mandurića – 'Naučit ćemo u rovu – boreći se!'

P. Ivan Mandurić je potaknuo prisutne da budu strastveni tragatelji volje Božje, jer nema dobra za čovjeka koje je izvan Božje volje.

- Svako dobro je u volji Božjoj. Volja Božja nekad čovjeka može plašiti, pa ide slijediti svoju volju. Stoga čovjek treba razmisliti gdje je neslobodan. Idemo u crkvu, a imamo navezanost da nam Bog nešto određeno mora dati. Bog nas želi oblikovati za nebo. Ne uče nas samo Bog i Duh Sveti, nego i Zli. Zli nas uči krivoj religiji i odvraća od punine istine. Neki ljudi idu u crkvu ne bi li ih Bog doveo do njihovih idola. Ljudi ne znaju zaželjeti nebo, volju Božju. Zemaljske stvari su nam bog i božanstvo. Naš odnos prema stvarima zna biti idolopoklonički - upozorio je Mandurić i istaknuo da je čovjek sklon tome da Bog njemu služi, da Bog čovjeku ispuni želje: Daj mi to i to, posao, poslovni prostor, pobjedu stranke, pa ćeš vidjeti kako ću te voljeti. To je krivi sporazum i savez s Bogom. Bog hoće nešto puno veće, ljudskije i božanskije - rekao je pater Ike.

Stalno želimo od Boga dobiti neke poticaje, impulse, kao da smo na infuziji, kazao je p. Ike.

- Duhovni konzumerizam nas hoće učiniti invalidima. Puno toga trošimo, a sve smo ovisniji, sljepiji. Možemo postati i sve nesposobniji, da postanemo zapravo antievangelizatori - upozorio je Mandurić i dodao da čovjek nije do kraja spreman prihvatiti što mu Bog želi reći.

Istaknuo je da stalno hoćemo da Bog dokazuje kako nas ljubi. No, ljubav se priopćuje uzajamno. Vjernik se treba zapitati, što bih ja mogao dati Gospodinu.

- Svako jutro trebamo posvijestiti da me Bog stvorio iz ljubavi. Sve što imam, Bog mi je dao. Naše duhovno pamćenje je kratko. Svaki dan moramo dati sebi dozu duhovnog sjećanja. Čovjek je stvoren da svoga Boga hvali. Sve stvari su stvorene da čovjeku služe, koliko treba. Bog je izvor svake svetosti i dobra. Naš je zadatak do kraja se otvoriti Božjoj milosti. Budimo brižni čuvari svoje duše, ne pasivni, nego aktivni. Tražimo gdje nas Bog treba i prepoznaje - rekao je Mandurić i potaknuo da otkrijemo gdje je odgovornost svakoga od nas, gdje su potrebni naša briga i angažiranost.

Upozorio je i na nekad neprimjeren govor riječima 'Bit će dobro, dat će Bog...', kao i to da nismo osobno angažirani u djelovanju za nešto. A gdje se Isus rodio, u kakvim okolnostima? Da se reklo, 'Ne boj se Marijo, dat će Bog', pa da po tome sudimo veličinu nečije 'zasluge' i vjernosti.

-Ne znate vi što je dobro. Ako se Isus rodio u onakvim okolnostima, znači li to da Marija nije dovoljno molila? Treba prepoznati ljubav Boga u trpljenju - kazao je i dodao, da smo 1990-ih godina rekli, kad su Hrvatsku napadali, Molimo samo... Dat će Bog... Da nije bilo ljudi koji su se vlastitim životom zauzeli, vidjeli bismo što bi se dogodilo.

P. Ike kazao je kako Božja milost djeluje kroz njega.

- Božja snaga je u meni. Koliko sam sjedinjen s njime? Bog je prisutan po darovima strpljenja, dobrote, ljubavi, razumijevanja, hrabrosti, razuma. Zato sveci ne podnose da ih se hvali. Jer znaju da to nisu oni, nego Bog. Smisao čovjeka je Boga slaviti i hvaliti - naglasio je p. Mandurić.

Isto tako, kršćanstvo bez milosrđa je nemoguće, sljepoća za potrebe je bolna.


- Ako nas imaju pravo zbog ičega prezirati, onda je zbog toga, zbog sljepoće za potrebne. Nekad je potrebna samo naša prisutnost, kako je to činila i Marija Isusu. Trebamo živjeti djelatnu ljubav, da smo stalno nošeni idejom kako ljubav uzvratiti. Sv. Ignacije je rekao da se ljubav priopćuje djelima - naglasio je p. Ike.

Potaknuo nas je na razmišljanje u kakvom smo odnosu sa stvarima koje su stvorene da nam služe i ukazao je na potrebu otkrivanja što je uzrok mrzovoljnosti, depresije, strahova, toga da se osoba odvojila od Boga. Upozorio je na grijeh malodušnosti, koja znači odsutnost iz mjesta i stvarnosti gdje bi čovjek htio biti prisutan.

- Čovjek može ići na sve pobožnosti, ali nema nade. Ne vjerujemo da je išta moguće promijeniti. Malodušnost je osujetila mnoge Božje planove - rekao je p. Ike i upozorio na duhovni elitizam: 'Čovjek ide od duhovne obnove do obnove, ali nije spreman svoj život stvarno promijeniti. Čovjek se ne mijenja, a ide na sve strane. To je duhovna pohlepa'.

P. Mandurić je ukazao na grijeh nevjere. Isus kori nevjernike. Iza nevjere stoji to da se zatvaram za ono što bi Bog htio dalje učiniti sa mnom. U susret s Božjom riječi ulazim s rezervom i potcjenjivanjem prema onome što Bog želi poduzeti u mom životu. Nisam do kraja spreman prihvatiti što bi mi Bog htio reći. To je povezano i s ohološću. Kad vidimo da nismo vjerovali, osjetimo grizodušje. Bog me želi ispuniti istinom, pokrenuti me. Nailazi na moju nevjeru, a ja vrednujem je li to doista tako – može li i hoće li Bog promijeniti neku situaciju. Tako postanemo navjestitelji djela Zloga.

Zbog kukavičluka ne možemo otići u susret s Kristom. Sramimo ga se, kao Petar kažemo, Ne poznajem tog čovjeka. Katolici smo, a u datom trenutku se ne usudimo reći, ja sam katolik, upozorio je propovjednik, dodavši kako se događa tolerancija oko laži, uvrede Boga, ubojstva djeteta. U nas se uvlači zataja, sramimo se Boga.

Upozorio je i na grijeh mekoputnosti, u kojem čovjek svu svoju duhovnost usmjerava na to da mu Bog služi: 'Želimo život bez križa. Čovjek treba što prije naći svoj pravi križ. Gdje je moja bitka, razapinjanje, muka, rov, boj? Gdje me, Bože, trebaš? Kršćansko junačenje nam treba! Naučit ćemo sve u rovu, boreći se!'

Istaknuo je kako je dobro da ima puno duhovnih programa, zajednica, ali to se Zlome ne sviđa pa to izvrne do krivovjerja.

- Vjera i ljubav su uvjerenje da me Bog ljubi, pa idem svoje talente iskoristiti. Bog je čovjeku dao razum kao dar. Trebamo misliti, planirati. Ljudi su skloni od Boga tražiti da on nešto riješi za nas, a što bismo mi trebali učiniti svojim angažmanom, razborito. Može sve propasti, ali ne smije propasti da ja odgovorim na poziv ljubavi i što Bog od mene konkretno želi - rekao je p. Ike.

Potaknuo je na svijest da je Bog u čovjeku, prisutan je.

- Bog se čovjeku posvećuje, on je brižni otac. Nije nas samo stvorio i otišao. Bog je skoncentriran na čovjeka. Bog je posvećen meni, trebam i ja sebe posvećivati njemu.  Bog djeluje za mene u svemu. U meni i za mene. Bog radi za mene i stvara za mene. Bog je neprestano angažiran oko mene. Bog treba naše ruke, misli, planove, strategije, naše riječi utjehe koje znaju biti i nemoćne, ali naša prisutnost je snažna - kazao je p. Mandurić.

Naglasio je kako je Crkvi potrebna i tvoja prisutnost!

- Ne da bježiš od nje, nego da si prisutan, da je izgrađuješ, stvaraš i razdaješ se. Tražimo gdje nas Bog treba i prepoznaje. Pozvani smo još više otvoriti se Božjoj ljubavi. Posijali smo sjeme, a hoće li isklijati, ovisi o nama - poručio je p. Ivan Ike Mandurić.

Te je misli p. Ivan Ike Mandurić iznio na duhovnoj obnovi koju je predvodio u katedrali sv. Stošije u Zadru od 8. do 10. ožujka. Susret je  okupio brojne vjernike, a organizirali su ga Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru i župa sv. Stošije u Zadru.

 

Da biste komentirali, prijavite se.