Uskrs mu je drugo ime

Ubijaju ga, zatiru, niječu, i u majčinim utrobama, i na ratištima interesa ljudske pohlepe, i u izbjegličkim kampovima i lažnim obećanjima... Ali život, život nezaustavljivo ide naprijed.
Autor: fra Jozo Grbeš Photo: youtube.com nedjelja, 16. travnja 2017. u 13:05

Uskrs pod zemljom, vodom, ognjem, vjetrom, suncem. Uskrs vidimo u prirodi, Uskrs se događa na različite načine svaki dan. Ptice u kavezima pjevaju i za one na slobodi. Život je snaga koju nitko ne može zatrti. On diše, niče, rađa se: između betonskih blokova, u pustinjama žednim, u ljudima ogorčenim, u proljećima dugo čekanim, u susretima obraćenja, u genima koji ostavljaju tragove, u životinjama koje vide, a ne govore, a zimama koje skrivaju nova rađanja, u mukama koje su preteče radosti, u prosjaku punom nade, djetetu koje bliješti snagom i starcu koji čeka odlazak.
 
Da, Uskrs je tu kada nas život bezuvjetno „časti“ rastancima jer oni, upravo oni,  imaju nešto i od vječnosti i od prolaznosti. Život zbog sjemenke vječnosti u sebi sve to može i nezaustavljivo ide naprijed. Ubijaju ga, zatiru, niječu, i u majčinim utrobama, i na ratištima interesa ljudske pohlepe, i u izbjegličkim kampovima i lažnim obećanjima. Niječu ga u javnim govorima i protestima, paradama i medijima, parlamentima i zakonima protiv temeljne ljudske pameti, tvornicama laži i krivotvorenim prošlostima, znanstvenim dokazima i novinarskim „istinama“. Ali život, život nezaustavljivo ide naprijed. I on uvijek niče, viče, izlazi, stvara, vodi, ne prestaje. Uskrs mu je drugo ime.
 
Svaki dan koračamo naprijed. Kamo hodimo? Sve u nama ide samo naprijed. Svi mi hodimo naprijed. Idemo naprijed, svaki dan, korak po korak prema vlastitom ispunjenju. Uskrs u stvarnosti čovjekovih odnosa jesu trenuci otkrivanja tajni, trenuci svih spoznaja, trenuci kada ljubav doživljava puninu i kada svi rastanci dobivaju svoj kraj. Zamislimo samo trenutak, svijest, život, vrijeme bez tajni i bez pitanja, vrijeme u kojem spoznaja i samospoznaja odjednom postaju otvorena knjiga. Zamislimo trenutak kada se prošlost i sadašnjost nađu bez granica vremena i kada osjećamo da naša pripadnost vremenu više nije vremenska nego je iznad i same misli o granicama vremena.
 
Uskrs  znači da je čovjek pozvan osloboditi se straha. NE BOJ SE, ČOVJEČE,  NISI SAM! Ne biti sam je stalna čežnja ljudskoga hoda. Biti dio, a ne ostatak, biti voljen, a ne ostavljen, biti uzdignut, a ne bačen, čovjekova je najdublja želja. Kamen dignut s Isusova groba svjedoči da istina ne ovisi o ljudima, ni o broju onih koji je smatraju istinom.
 
Uskrsnuće nadilazi sve granice i podjele. Uskrs u različitim, jezicima i kulturama govori čovjekovoj duši. I kada Indijanac Ojibwa kaže: „Ako umrem ovdje u nepoznatoj zemlji, ako umrem u zemlji koja nije moja, ipak će me grom, prašteći grom, odvesti kući. Ako umrem ovdje, vjetar, vjetar koji puše prerijom, vjetar će me odvesti kući”, on zna tu istu veličinu. I kada veli: „Voli svoj život, usavršavaj ga i uljepšavaj sve oko sebe. Nastoj živjeti dugo i u službi drugoga. Pripremi uzvišenu pjesmu smrti za dan kada ćeš prijeći na drugu stranu.” (Poglavica Tecumseh), on zna da je o uskrsnuću riječ. I kada nedostaje rječnika i spoznaje, pouke i knjige, čovjek zna o čemu je riječ! Uskrsnuće koje spaja sve, govori svima, nudi nam novu svježinu novih početaka, prihvaća ljude kao braću i sestre, nudi nam danas prigodu postati novi ljudi koji novim Duhom obnavljaju svijet.
 

Da biste komentirali, prijavite se.