Ozdravljenje po zagovoru bl. pape Ivana Pavla II.

Kao i u svemu najteži je početak pa tako i sada. Na putu mog ozdravljenja uvelike mi je pomogao papa Ivan Pavao II.
Autor: Petra Udiljak Photo: www.novilist.hr utorak, 25. ožujka 2014. u 18:18

Imala sam tek  6 godina kada je on umro i nisam znala puno toga o njemu. Tijekom života puno  toga sam čula o njemu, sva ta svjedočanstva, ozdravljenja kojima je on pridonio. Pretpostavljam da ste u početku svi mislili kao da sam starija no ja tek imam 14. To je dokaz da on nije ostavio traga samo na starije već i na djecu.

Već je prošla godina dana od događaja kojeg ću vam ispričati sada. Saznala sam da imam kamenac u bubregu i jedini način da se to odstrani je bio kirurškim putem. Mama mi je  javila da je razgovarala s doktorima i da ću ipak na kraju trebati na operaciju. Taj trenutak kada sam došla kući, sjela sam na kauč, stala na trenutak i počela plakati. Normalno, jako sam se bojala jer sam čula priče o tome da se neki ljudi ne probude ili sl. Svaki dan išla sam u bolnicu na preglede, ultrazvukove, vadila sam krv. Kada bih dolazila  u  bolnicu uvijek sam prolazila kraj jedne te iste slike, no nikada mi nije bila od neke važnosti. Dan prije operacije otišla sam na zadnji pregled. Trebala sam pričekati mamu ispred odjela i ta slika me čudnovato privlačila. Približila sam joj se i tek sam tada shvatila koliko je lijepa. Tekst uopće nisam primjećivala nego samo mile oči  dragoga starca. Bio je sav u bijelome i izgledao je blaženo. ''Pa, čekaj, to bi mogao biti papa.'' Zaista, spustila sam pogled malo dolje i ugledala veliki natpis na kojem je pisalo - PAPA IVAN PAVAO II.

Malo sam istraživala na internetu i našla puno toga o njemu. Ozdravljenja i molitve za to. Tu večer prije operacije, legla sam i uzela tu molitvu. Nekako, kada sam je izmolila osjetila sam olakšanje. Došao je i taj dan. Dan u kojem sam se trebala susresti s tada najvećim strahom. Iskreno, tog dana bila sam najveći vjernik. Opet sam izmolila istu molitvu kao prethodnu večer da ja to ''zapečatiram''. ''Petra, spremi se, sada krećeš u salu.'' Jedna suza mi je krenula niz lice no bila sam sigurna da će me Bog i papa čuvati. Putem dok su me vozili do sale, slike ozdravljenih, sretnih ljudi  dolazile su mi pred oči i nadala sam se da ću i ja biti dobro. Kada je operacija završila kao da nisam bila tu. Samo sam čula glasove i dozivanja. ''Hvala Bogu, operacija je dobro završila.'' Kada sam to čula mirno sam se nasmiješila i zahvalila i papi i Bogu što su me čuvali i bili uz mene. Nakon tri dana zamolila sam med. sestru da me odvede u prizemlje ispred odjela gdje je bila slika. Isprva se bunila, ali je ipak pristala. Došla sam ispred i slika je zračila. Iako sam ja to samo zamišljala, u sebi sam zahvalila papi na svemu. Bila sam presretna.

Nadam se da sam vam kroz ovu malu priču pokazala, odnosno ispričala jedan mali, ali važan isječak mog života. Ova priča govori kako nikada ne smijemo izgubiti vjeru i ljubav prema Bogu, a i prema svim svecima, a to je ono što je pisalo na slici ispod imena pape.

Da biste komentirali, prijavite se.