Stopama Ivana Pavla II.

Ivan Pavao II., njegov život i djelo, izvršili su neizmjeran utjecaj na moj osobni život, kroz hodočašća i riječi.
Autor: Danko Kovačević Photo: www.stmarysjc.org srijeda, 23. travnja 2014. u 18:27

„Ne bojte se. Nemojte biti zadovoljni osrednjošću.
Iziđite na pučinu i bacite svoje mreže za ulov.“


Ove riječi velikog pape progone me od još od moje rane mladosti. Gdje je moje mjesto u Crkvi? Gdje sam ja unutar onoga što učene glave zovu Mistično tijelo Kristovo?

Naš prvi neposredni susret dogodio se na zagrebačkom hipodromu prije ravno 20 godina. Gotovo milijun Hrvata u praskozorje hrvatske slobode na misi s papom koji govori hrvatski  tako da ga i hrvatski dječak razumije; tek tako sam  dublje shvatio smisao riječi „Emanuel“-Bog s nama. Došao nam je tako blizu! Shvatio sam prvi put da sam dio nečeg većeg, jedne tisućljetne neuništive veze s Petrovom stolicom koja je održala ovaj narod na životu u bespućima povijesne zbiljnosti. Ubrzo nakon hodočašća, pročitao sam Prijeći prag nade, knjigu koja je magna carta papinog pontifikata. Urezala mi se u svijest spoznaja o potrebi  nenavezanosti jer smo tek putnici na zemlji, narod u prolazu, hodočasnici k nebeskoj domovini.

Zadaća je žurna…
…Bez žrtve ne može se sagraditi ništa veliko

Četiri godine nakon susreta na hipodromu, susreo sam papu na splitskom Žnjanu. Ovaj put papa kao da je doslovce ušao u moju „dnevnu sobu“! U žnjanskim valama sam proveo mladost; plivao, igrao picigin i odbojku na pijesku, družio se s vršnjacima. Moja župa je žnjanska Gospa od Milosrđa: tu sam primio sakramente svete pričesti i potvrde; pohađao vjeronauk i misu, pjevao u župnom zboru i klapi, čitao na misi, glumio u igrokazima. A evo pape sad tu. Nevjerojatno! Taj dan Split se doslovno udvostručio. Pjevao sam u zboru na misi s pola milijuna Hrvata, u kolijevci hrvatske državnosti; tu gdje je apostolsko naslijeđe donio Apostolov učenik, sv. Tit. Papine riječi izgovorene popodne mladima u Solinu na Gospinu otoku, o žurnosti zadaće nove evangelizacije i potrebi žrtve, odzvanjale su mi u ušima još godinama. Ali još uvijek nisam bio spreman živjeti iz sve snage, pokušati dati sve, bez zadrške.

Godinu dana kasnije, otišao sam na župno hodočašće u Rim, kao zahvalu za papin dolazak k nama. Konačno sam vidio taj grad velikih umjetnika, velike povijesti i kulturne baštine, o kojem sam učio u svojoj klasičnoj naobrazbi. Caput mundi. Bili smo na općoj audijenciji. Stekao sam ljubav za hodočašća jer sam tad shvatio njihovu bit: ona su novo uprisutnjenje Blagdana sjenica; Isus me, preko Ivana Pavla II. izvlačio iz moje svakodnevnice i vodio u intimni susret s njim. Dobro nam je ovdje biti, pomislio sam.

Studij ekonomije koji sam pohađao tih godina nije me zanimao. Osjećao sam sve dublje nezadovoljstvo koje je prerastalo u depresiju. Racionalizirao sam sebi da ekonomska struka nudi najveću mogućnost zaposlenja. Ali, srce je bilo nesretno; ono ima svoje razloge, reče Pascal. U to vrijeme, u dobi od 21 godine pročitao sam papinu autobiografiju koja me se duboko dojmila, jer je on u sličnoj dobi napravio životni zaokret - od kazališta k sjemeništu. Za takvo nešto, tada još nisam imao hrabrosti, ali sam čitajući papinu knjigu „Temelji etike“ i etičko naučavanje Ivana Pavla II. o hijerarhiji dobara shvatio da je moja duša, moja konkretna osoba, prepoznala svećeništvo kao (od braka) za nju vrjednije dobro. Od te spoznaje bježao sam godinama. Tek mi je kasnije u životu iskustvo smrti bliske osobe i iskustvo snage ljubavi prema djevojci omogućilo da spoznam ljepotu žrtve i potpunog darivanja bez zadrške. Zanimljivo, kroz slično iskustvo prošao je i Ivan Pavao II.

Nakon diplome i vojnog roka, papu sam ponovo vidio na hodočašću povodom 1700 godina mučeništva sv. Dujma, 2004. godine. Na euharistijskom slavlju u bazilici sv. Petra za  hrvatske hodočasnike imao sam službu čitača. Riječima ne mogu opisati tu ljepotu, ponos i zahvalnost zbog tog trenutka. No, to ću hodočašće pamtiti ipak po nečem drugom. Pamtit ću ga po susretu s jednim bijelim, onemoćalim starcem, koji je svojom bolešću i krhkošću emitirao svoju posljednju i najsnažniju propovijed. Dobio sam priliku doći pred tog čovjeka, budućeg blaženika i sveca. Kleknuo sam pred njega, nisam se usudio čak ni pogledati ga u oči. Poljubio sam tu klonulu, drhtavu ruku. Ruku koja je samostalno strgnula Željeznu zavjesu i uklonila zla komunizma sa svjetske pozornice u ropotarnicu povijesti. Ruku koja je blagoslovila tolike milijune napaćenih na apostolskim putovanjima diljem svijeta. Ruku koja se ispružila u znak pomirenja vlastitom atentatoru. Ruku koja je ispisala toliko bogatstvo enciklika. Ruku koja je i to jutro u tišini vatikanskih kapela podigla na prikazanje Ocu hostiju i u nju satkala čitav svijet. Ruku koja je 16 godina ranije, prvi put na papinskom balkonu napravila znak križa nad narodom, urbi et orbi, uz riječi: „Ne bojte se!“ Kako prikladno za moj život! Moj život se iz temelja promijenio. Teško je to riječima opisati. Kao da s crno bijele televizije prijeđeš na tv u boji. Kao Ignacijevo iskustvo na obalama Cardonera. U mene se urezao jedan snažan osjećaj sinovstva (Lk 3,22), vlastite vrijednosti i dostojanstva, koji me dosada nije napustio, a niti će dok sam živ. Nešto ravno čudu. Duhovno ozdravljenje. Uspomenu na taj susret, fotografiju, čuvam na  noćnom ormariću u svojoj sobi: Ivan Pavao  II. i ja, ruku pod ruku.

U sljedećih 18 mjeseci uslijedila su još tri hodočašća važna za moj život. U kolovozu 2005. zajedno s milijun i pol mladih na polju Mariacoeli pokraj Kolna shvatio sam koliko je Crkva mlada, živa, lijepa i brojna. I traži moj potpuni angažman, moju pažnju, moju zaručničku ljubav. Iako me vukla neodoljivom silinom, vrijeme još nije bilo sazrelo: tada sam još uvijek tražio ljubav u ženskom zagrljaju. Ivan Pavao II. bio je prisutan možda više nego ikad dotad: svojim duhom, na licima mladih, na velikom ekranu, u komemoraciji koju je predvodio Benedikt XVI., u himnu Dana mladih koje je on sam, vječni mladić, osnovao i  pokrenuo. Nekoliko mjeseci kasnije, krenuo sam na hodočašće u Svetu Zemlju. Išao sam tamo upoznati Ješuu ben Josifa, povijesnog Isusa, a susreo sam Drugu Božansku Osobu, Vječnog Sina. Isusu sam pokucao na kućni prag, a on mi je postao tajanstvenijim nego ikad prije, što je tako lijepo dočarano kroz Barluzzijevu arhitekturu i skulpturu. Ivan Pavao II. pratio me kroz glazbu; tijekom hodočašća neprestano sam slušao njegov CD Abba Pater. Meditirajući nad njegovim riječima, na tom hodočašću rasplamsala se ljubav za Sveto pismo, za susret s Riječi. Godinu dana kasnije, 2007. godine, treći i posljednji put sam posjetio Vječni Grad; moj susret s Ivanom Pavlom II. ovaj put dogodio se u tišini i molitvi na njegovom grobu. Iz tog susreta nastao je ovaj hodočasnički himan :

STIJENI

Gradu Vječnom svaki put vodi
gdje Tibera tok kamenmost miva;
mostova Tvorcu, kršćana vođi
pozdrav nek stigne čovjeka živa;

do apostola glavnog, ribara slavnog
što u kamen položen spi;
Stijene što bješe Crkvi za temelj
a postavi ga Kamen Zaglavni.

I izdanka njegova, Slavena znamenita
koj strah u Lađi usmrti;
iz palače kamena koj‘ vjetra od vremena
kapu naš  majstor pričvrsti.

Svijeta glavi, s krunom sedam stjenjaka
iz kuće Dalmatinca divljaka;
koji stijenom prsa si bi
narav plamenitu gaseć što vri.

Tam‘ dvanaest bisera blaga vremenitog
sjaje đakonu davnom;
za vijenac i vjernost kroz vatru prošavš
on umrlja kamen sa krvlju tamnom.

Od mladića stamena, gena od kamena
na kušinu od stine što spi;
Hrvatsku voli a svijetom se skita
motreć obraz mu mramorni.

Zagore rod, posebna vrsta
srid krajine kamena siva, čvrsta
tu stoljeća šutjela nisu;
braneći Stijenu predzidom krsta
od stoljeća sedmog Hrvati gdje dišu.

Revolucionarni napredak u moj život papa je unio kroz susret s montfortanskom duhovnošću (TOTUS TUUS), knjigom Ljubav i odgovornost, a posebno ulogu ima papina Teologija tijela (godinama prije nego su je C. West i don Damir popularizirali) koju smatram najvećim doprinosom kulturi čovječanstva 20.stoljeća. Konačno sam uzljubio evanđeoske savjete, počeo shvaćati celibat i nazirati njegovu osloboditeljsku silinu i bogatstvo! Žrtva i ljubav su jedno te isto. Koja ljepota, koja snaga!

Nakon 7 godina rada u struci, ostavio sam lađu na žalu i  krenuo „loviti“ ljude.

Danas, u „Isusovim godinama“, kao bogoslov i (sada sretni) student filozofije i teologije susrećem Ivana Pavla II. četvrtkom u molitvi Svjetlosnih otajstava krunice, koja su mi osobno najvažnija i najizazovnija jer me produbljuju u mome zvanju.

Molitva sjedinjena sa žrtvom čini najsnažniju silu u povijesti čovječanstva svakodnevno mi obogaćuju sudjelovanje u sv. misi. Zid moje sjemenišne sobe krasi omiljena mi fotografija ovog  sveca.  Iako je još dug put preda mnom i kroz mnoge nevolje mi je proći, sada iskreno mogu reći:
Hvala ti Sveti Oče, što si mi pomogao pronaći  mjesto u Crkvi i što su moje mreže pune!                                                                                                                                         

Da biste komentirali, prijavite se.