Svjedočanstvo o uslišanju po zagovoru pape Ivana Pavla II.

Nekoliko sekundi je doktor gledao u monitor (meni se činilo kao čitava vječnost) i viknuo...
Autor: Ivana Leljak Denić Photo: Shutterstock subota, 22. listopada 2016. u 09:54

Kako sam još uvijek pod dojmom milosti i blagoslova koje sam primila, ni sama ne znam kako da započnem. Sve je počelo prošle godine kad sam na nagovor drage prijateljice molila devetnicu Ivanu Pavlu II. (molila sam je tada prvi put). Jedna od nakana bila je i moja želja za petim djetetom.

Tada nisam molila samo za dijete, već sam vapila blaženom Ivanu Pavlu II. da mi bude na pomoći, jer dok sam ja već u svojim snovima „držala“ još jedno dijete, moj se dragi suprug borio sa strahovima prema novoj trudnoći. Znala sam da ga sama neću moći umiriti i da to može samo On, samo Božja providnost i milost. Molila sam našeg blaženika da bude uz njega, da mu pomogne u prosuđivanju i da nam bude zagovornik kod našeg Svevišnjega.

Koliko god sam željela dijete, toliko mi je bilo važno da i moj suprug novu trudnoću primi smireno, opušteno i kao veliki Božji dar. Moram priznati da bi svaki čovjek, vođen razumom, na mjestu moga supruga osjećao isto. Moje posljednje tri trudnoće bile su vrlo rizične, zbog visokog krvnog tlaka doktor bi nakon svakog poroda rekao da je sljedeća trudnoća riskantna i za mene i za dijete. Ali eto, mene nikako, hvala Bogu, nije vodio razum, već srce, odnosno vjera, na koju sam posebno pozvana nakon rođenja našeg četvrtog djeteta. U toj trudnoći bebi je otkrivena bolest srca (transpozicija velikih krvnih žila) s kojom beba nakon rođenja može živjeti samo pola sata bez aparata. Saznavši za bolest i način na koji se liječi (nekoliko operacija u Njemačkoj i Švicarskoj, a prva već sa tjedan dana starosti djeteta) počela sam se moliti (moram priznati da do tada molitva nije bila u mojoj svakodnevnici) i umjesto straha, neizvjesnosti, svakim danom sam osjećala sve veću smirenost i snagu vjere. Tada iskreno još nisam znala što mi se to „događa“ i od kuda toliki mir i sigurnost. Jedna moja draga prijateljica (kuma moje djevojčice – drugog djeteta) obavijestila je mnoge molitvene zajednice i pokrenula molitveni lanac. Tada sam ponovno počela moliti krunicu kao nekada kada sam kao mala to radila sa svojom bakom, koja me i naučila tu divnu molitvu. Beba je rođena na blagdan Blagovijesti (25.3.), odvezena je u inkubatoru na Rebro, a za mene su uslijedili sati čekanja. I dalje je u meni bio samo mir i sigurnost, ali tada sam bila svjesna što je to i kako to nazvati. Bila sam svjesna da sam u Božjim rukama, od tuda tolika sigurnost, i da će se On i dalje brinuti za ostalo, od tuda mir. Od tog trenutka, pa sve do danas, uzrečica „Neka bude volja Tvoja“ za mene je postala stvarna i jedina ispravna. Nekoliko sati poslije poroda, dok sam još uvijek bila na odjelu rađaone, iz sna me je probudila doktorica, koja je hodnikom iz sveg glasa vikala: „Gdje je gospođa Denić?“. Ušla je naglo u sobu, bacila se na moj krevet i počela me grliti (što je dosta neuobičajen prizor na takvim odjelima). Odjednom samo čujem riječi: „Gospođo, već 20 godina radim ovaj posao, a samo nekoliko puta sam doživjela ovakvo čudo, vaš sin je zdrav, nema nikakvu bolest i vraćaju ga s Rebra!“ Tog trenutka moj mir dobiva svoj vrhunac, oči pune suza radosnica i usklik: „Hvala ti, Oče!“ Već nakon sat vremena moj sin i ja bili smo u istoj sobi.

Iako ovo svjedočanstvo možda nije vezano za Ivanu Pavla II., za mene je važan dio koji se samo nadovezuje na drugi, ovaj koji sada proživljavam. U tom svjedočanstvu osjetila sam i doživjela snagu molitve krunice, baš kao što je naš blaženik rekao nedugo nakon što je 1978. izabran za papu: »Krunica je moja najdraža molitva. Divna, krasna molitva. Divna u svojoj jednostavnosti! Divna u svojoj dubini.« Od tada (ožujka 2010.) krunica postaje moja snaga, u svakom Očenašu, svakoj Zdravo Mariji, svakom Otajstvu. Sada znam da me Bog time samo želio još više približiti sebi. Znao je da još od djetinjstva lutam i nikako da krenem snažno prema Njemu, bez traženja razloga (nisam tako odgajana, nitko kraj mene nije takav...), jer samo On je znao koliko ljubavi, snage i vjere ima u meni, ali trebalo je to i meni pokazati.

Sada počinje nastavak s početka svjedočanstva. U listopadu prošle godine, moja obitelj (ja, suprug i četvero djece) odlazimo na međunarodno hodočašće obitelji u Rim. Na putu sam u autobusu rekla jednu mnogima zbunjujuću rečenicu: „Od ovoga puta ne očekujem ništa“, misleći pritom da sam već najveće milosti primila i više nego što sam zaslužila, pa kako bih mogla moliti za još. Željela sam da djeca osjete tu duhovnu snagu koja se najviše osjeti kada ste okruženi ljudima koji misle i žive isto, živu vjeru. Ipak moleći na grobu Ivana Pavla II., zahvaljujući mu na svemu što je učinio i što čini, zahvaljujući mu što nas je sretno doveo do Rima, ipak sam opet nešto i zatražila. Kako je poslije mene na grobu molio suprug, zamolila sam blaženika da bude uz njega, da nas ujedini u molitvi i istoj nakani, da mu da snage da nestane strah, a zamjeni ga mir i ljubav. Željela sam da nas ujedini, da zajednički osjetimo jednaku želju za novim bićem i da se zajednički uzdamo u dragog Boga. Vraćajući se prema Zagrebu, na prijedlog naše voditeljice, svaki od nas je svjedočio kako je doživio Rim, papu Franju i Božje milosti. Moj suprug nije želio govoriti, već je kao predstavnika naše obitelji poslao mene, međutim malo kasnije i on je došao pred mikrofon. Tada slijedi šok, njegova rečenica: „Na sljedeće hodočašće u Rim idemo s još jednim djetetom.“ Svi su zapljeskali, ali samo sam ja znala kako je snažna ta rečenica, samo sam ja znala tko je djelovao na njega, tko je uslišao moju molitvu. Od tog trenutka u naš je život ušao blaženi Ivan Pavao II. Znam da je oduvijek bio tu, samo sam ja tada toga postala i svjesna. Odnosno moja nakana i želja je postala zajednička. Moleći zajedno ili odvojeno bili smo jedno.

Dva mjeseca nakon povratka iz Rima ja sam otkrila da sam trudna (početak siječnja ove godine), a mi smo postali još svjesniji snage molitve i zagovora našeg velikog blaženika – Ivana Pavla II. Međutim, svjedočanstvo tek počinje. Na prvom pregledu doktor mi objašnjava kako je velika „stvar“ što sam uspjela ostati trudna zbog cista na jajnicima. Kako je moja stara dijagnoza, visoki tlak, i dalje bila tu, doktor me šalje u bolnicu na vođenje visokorizične trudnoće. Tamo mi rade ultrazvuk, utvrđuju da trudnoća postoji, 7 tjedana, ali da djetetu srce ne kuca. Jedna sestra komentira „to se nije razvilo, to će otići“. Doktor me naručuje za tjedan dana na ponovni pregled, ali u drugu ambulantu (Božja providnost opet na djelu). Doktor kod kojeg sam naručena vodio mi je treću trudnoću i bio na četvrtom porodu (kada su mislili da rađam bolesno dijete). Čim sam vidjela da će me on pregledati, znala sam da Bog stvarno misli na sve. Tako sam bila opuštena i potpuno svjesna Božje prisutnosti. Sada je već 8 tjedana, a doktor još uvijek ne vidi otkucaje. Koliko god se trudio, otkucaja nema. Vidno zabrinut, kaže mi da ćemo pričekati još tjedan dana, pa ćemo znati što dalje. Sestra ga pogleda i tiho pita „Da pogledam za kiretažu?“, doktor negativno kimne, da mi sličicu moje bebe i smireno mi kaže da redovito trošim lijek za tlak i dođem kako mi je rekao. Ne mogu reći da sam znala kako će sve biti dobro, ali sam znala da trudnoću želim zadržati pod svaku cijenu, bez obzira što doktori govorili, već sam jako osjećala i simptome trudnoće, puno jače nego u prijašnjim trudnoćama. Mučnine su postale moja svakodnevnica, ali ne ružna, već blagoslovljena, jer sam osjećala da moje dijete živi, možda srce „još“ ne kuca, ali Bog je poslao snažnog borca, a ja mu moram pokazati da ću se i ja boriti za njega.

Na već spomenutom hodočašću u Rim, od drage prijateljice sam dobila malu sličicu blaženog Ivana Pavla II., koju sam držala u prostoriji gdje smo se inače navečer molili. Ta ista prijateljica mi je rekla da stavim sliku bebe uz tu sličicu i da se svakodnevno počnem moliti blaženom Ivanu Pavlu II. Ona je njegova velika štovateljica, a on veliki Božji zagovornik njezine obitelji. Moleći se našem dragom blaženiku bila sam sve sigurnija u svoju odluku, da neću na ništa pristati (kiretažu) već ću prihvatiti Božju volju, molila sam papu da mi da snage da ostanem prisebna i čvrsta u svojoj nakani. Nitko osim moje obitelji i prijateljice nije znao da se molimo Ivanu Pavlu II. U nedjelju (26.1.2014.) prvi put nakon dugo vremena odlazim sama na misu, bez djece, kako bih se potpuno duhovno sjedinila s Isusom živim u sv. pričesti i molila za svoju nakanu. Međutim cijelu misu su moje molitve imale ton zahvaljivanja. Iako sam se osjećala tjelesno iscrpljenom, duhovna snaga je samo bujala. Nisam bila svjesna da se fizički na meni vidi promjena, pitali su me zašto sam tako blijeda s podočnjacima? Nisam htjela govoriti što se događa, jer u zadnjih par dana od dosta bliskih osoba sam čula riječi protivljenja i osuđivanja, zašto želim zadržati trudnoću pod svaku cijenu i kako moram slušati samo doktore, a ne sebe. Međutim, ja nisam slušala sebe već Božju volju. Nakon mise htjela sam otići župniku uplatiti misu, ali u sakristiji je bilo dosta ljudi pa nisam uspjela. Otišla sam doma i u molitvi se „pojadala“ blaženom Ivanu Pavlu II. kako sam tužna što nisam uplatila misu. Znala sam da Bog sve zna, ali imala sam posebnu potrebu uplatiti misu za našu nakanu. U srijedu (29.1.2014.) ujutro odlučim kako ću navečer otići malo ranije na misu razgovarati sa župnikom i naručiti misu. Međutim, taj isti dan popodne, susjeda me zamolila da joj malo pričuvam kćer, a meni je bilo neugodno reći da ne mogu. Odmah sam postala svjesna da ni ovaj put neću uspjeti uplatiti misu. Tu večer (zauvijek ću pamtiti tu srijedu) moja molitva bl. Ivanu Pavlu II. bila je više nalik mojem razgovoru, gledajući u njegovu sličicu, njegov blaženi osmijeh mi nije dao da klonem. Tu noć nisam baš mogla spavati te sam razmišljala o petku kad moram opet na ultrazvuk u bolnicu. Nekako je došlo i jutro, nakon doručka mi je zazvonio mobitel – zvao me župnik. Javila sam se sva sretna i iznenađena, odmah sam pomislila da ću mu reći za misu. Međutim, preduhitrio me pitanjem: “Kako ste?“ te dodao: “Iznenadio sam se kad sam Vas na nedjeljnoj misi vidio samu, nekako ste mi djelovali blijedo, drugačije, ne znam čudno, a onda sam jučer pod misom (to je ta srijeda) osjetio poziv da molim za Vas, ni sam nisam shvaćao što se desilo.“ Ajme, taj snažni osjećaj sreće koji postaje bolan, tolika Božja milost i blagoslov, što mi je poslao svećenika teško se može opisati. Tada sam mu ispričala što se događa, on mi je rekao da se ne bojim prihvatiti odluku doktora, jer moram misliti na sebe zbog ostale djece, da nije grijeh ako poslušam doktora, čak mi je posvjedočio primjerom iz svoje obitelji. Njegove riječi su me jako smirile, ali i dalje sam osjećala da Bog želi da čekam Njegovu odluku, a ne doktorovu. Sada sam pogotovo bila sigurna, jer Bog mi je opet pokazao živo svjedočanstvo, snagu žive vjere. Opet su se javili moji stari strahovi, da ja nisam toga dostojna, ali pogled na spojene sličice moje bebe i blaženog Ivana Pavla II. ulio mi je snagu i misao: moje dijete je toga dostojno, ono je stvoreno na sliku Božju, ono je Božji dar i On je odlučio da je njegovo stvorenje toga svega dostojno, a ne ja. Župnik mi je rekao da će klanjanje i misu te večeri prikazati za moju bebu, a da mu ja sutra (petak) odmah nakon pregleda javim što je rekao doktor. Nevjerojatno kako sam tu noć smireno spavala, a prije spavanja sam već kao i svaku večer imala svoj molitveni susret s našim zaštitnikom (sada ga već stvarno tako mogu zvati) Ivanom Pavlom II.

Sljedeće jutro suprug i ja krenuli smo na pregled, kako je bila gužva u prometu, zakasnili na dogovoreni termin i mog doktora nije bilo. Suprug me je primio za ruku i rekao: „Znam da želiš najbolje, ali poslušaj doktora što će reći, molim te nemoj sebe dovoditi u opasnost.“ Ja sam ga zamolila da mi bude potpora u onome što osjećam da je Bog odredio, da ovaj puta stvarno ne mogu misliti na sebe, to bi bilo kao da biram između sebe i jednog našeg rođenog djeteta. Za mene je ovo dijete naše kao i djeca koja su kod kuće. Pomolila sam se i rekla da ako nema mojeg doktora, ne želim da me pregleda neki drugi već ću doći drugi put. Sestra je rekla da pričekam. Nakon 20-tak minuta došao je doktor sa svojim kolegom, razmijenili su par rečenica i pozvao me unutra. Prije samog ultrazvuka, upozorio me je da mi je dao zadnji rok: „Konzultirao sam se s nekim kolegama, mnogi se ne slažu da sam dobro odlučio, ali vidjeti ćemo, dao sam zadnji rok, sada je već 9 tjedana, preko toga ne možemo ići…“ Ja sam bila sretna, jer mi je Bog dao doktora koji misli kao i ja. Nekoliko sekundi je doktor gledao u monitor (meni se činilo kao čitava vječnost) i viknuo: „Srce ne kuca, ono lupa! Hvala Bogu!“ Sestra me primila za ruku, približila se tako blizu, da sam vidjela kako su joj zasuzile oči. O Bože, hvala Ti, Ivane Pavle II. ti si uz našeg nebeskog Oca najzaslužniji za ovo čudo, za ovo svjedočanstvo.

Nakon pregleda izašla sam van i sve ispričala suprugu, koji je do tada vješto skrivao suze, ne bi li tako mene manje rastužio. U jednom trenutku sam ga pogledala i vidjela kako sav drhti od plača, ali sada su to bile suze radosnice, suze zahvalnice prema nebu. Žurili smo doma da svima javimo radosnu vijest, da s dragim ljudima podijelimo Božji blagoslov. Došavši kući uslijedili su mnogi telefonski pozivi dragih, zabrinutih ljudi, neki su nam čak došli i doma. Prva me nazvala draga prijateljica, koja mi je darovala sličicu Ivana Pavla II. i koja je zajedno sa svojim suprugom molila blaženog papu za našu bebu. U svoj toj radosnoj gužvi, zaboravila sam nazvati župnika, kad odjednom dolazi njegova poruka: „Jeste doma? Imam nešto za vas.“ Rekla sam mu da jesam i za par minuta je došao. Na moje veliko iznenađenje, donio nam je sliku blaženog Ivana Pavla II. Pitala sam ga zašto baš tu sliku, jer on nije znao da smo se baš njemu molili; rekao je da je on veliki zagovornik i da je nekako baš osjetio da je ta slika za našu obitelj. Tako je, usuđujem se reći, najveći svetac našeg doba postao naš veliki zagovornik.

Iako trudnoća još traje, termin je početkom rujna, još jedna divna vijest, jer je mojoj rođendan na Malu Gospu, pa mi je tako poslan najljepši mogući poklon. Iako je trudnoća visokorizična, ništa mi nije teško jer od sada je uz nas, ne samo duhovno, već i fizički naš najveći zagovornik – Ivan Pavao II.

(Svjedočanstvo je iz 2014. godine)


 

Da biste komentirali, prijavite se.