Životno hodočašće uz Ivana Pavla II.

Gospodinu se svidjelo po njegovom milosrđu, dati mi život u vremenu velikog i svetog čovjeka, ljubljenog pape Ivana Pavla II.
Autor: Marita Bulić Photo: wikimedia.org subota, 13. siječnja 2018. u 10:23

O njemu nisam ništa znala do onog dana kad je izabran za papu. Bila sam vrlo mlada i zaljubljena u mladića s kojim sam željela imati obitelj. Sa svojih 19 godina nisam mnogo razmišljala o vjerskim, političkim i socijalnim razlozima koji su doveli do izbora kardinala Karola Wojtyle za vrhovnog poglavara Katoličke Crkve.

Novi papa ulazi u naše živote s uzdignutim rukama i širokim osmjehom, iskričavim, jasnim, vedrim pogledom koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Istovremeno je zračio toplinom, odlučnošću i mudrošću. Odjednom, 16. listopad 1978. postaje nezaboravan datum.

 Imamo  papu Slavena, koji razumije naš narod, prepoznaje našu stvarnost i baštinu, povezuje teška stradanja kroz povijest sa stradanjima u svojoj domovini. Konačno, isti duh njiše misli, pokreće ljude svojom mudrom dobrohotnošću. Bude se nova svitanja, donose novu nadu.

Sljedeće godine u svibnju, zaručnik i ja smo izrekli svoje „DA“ pred Gospodinom u jednom malom dalmatinskom mjestu. Ne misleći mnogo, svoj vjenčani buketić sam poklonila Majci Božjoj . Vjerujem da  nas je ona zakrilila svojom majčinskom ljubavlju.

U  kratko vrijeme smo dobili dvije prekrasne djevojčice, a suprug je trebao odslužiti vojni rok ; bilo je to teško razdoblje za nas, al nosila nas je mladost i neka luda smionost.

Kroz to vrijeme, Ivan Pavao II. je polako, ali sigurno, mijenjao lice Zemlje.  Božjom providnošću i nezaustavljivom hrabrošću podizao je pognute glave i vraćao dostojanstvo i svijest  narodima u ovom dijelu Evrope.

Zlodusi su se uskovitlali; promjene nisu svima bile dobrodošle i naš je papa u svibnju 1981. bio teško ranjen na Trgu sv. Petra. Od smrti ga je, čudom, spasila ona kojoj je posvetio cijeli svoj život; Majka Marija.  Oči svijeta su u nevjerici, bile uprte u njega.

 U njemu smo mogli  prepoznati Duha Svetog koji ga je naveo da posjeti onog koji mu je gotovo oduzeo život i vidjeti Krista koji oprašta.

Slijedilo je mučno vrijeme za naš brak; trpljenje i nerazumijevanje su nas prikovali u nemoći  da se dajemo jedno drugom.  Kad je izgledalo sve beznadno, moj suprug nije odustao od nas i danas sam neizmjerno zahvalna Gospodinu za to čudo.

Poučeni kršćanskim praštanjem, uz pomoć Duha Svetoga, mi okrećemo novu stranicu u zajedničkom životu. I 14. 4. 1985. godine, na Bijelu nedjelju, rodilo nam se treće dijete, Helena. Dali smo joj ime po Kraljici Jeleni koja je u desetom st. dala sagraditi crkvu na Gospinom otoku u Saloni.

 Mnogo kasnije shvatili smo da je naša treća kći rođena na blagdan Božanskog Milosrđa, kojeg je bl. Ivan Pavao II.  ustanovio nadahnut mističnim objavama sv. Margarete Alacoque i  sv. Faustine (Helene)  Kowalske. Po njenom viđenju danas imamo sliku Milosrdnog Isusa s geslom: „ISUSE, U TEBE SE UZDAM“; geslo koje je i naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac uzeo za svog ređenja.

Koje li Božanske providnosti da papa Poljak proglašava Faustinu svetom, a našeg mučenika, kardinala Stepinca,  blaženim.

Naša obitelj je rasla. Pred rat smo dobili još jednu predivnu djevojčicu. Sa strepnjom smo osluškivali zbivanja u Hrvatskoj.

A ipak smo se nadali da će razum prevladati. Što su nas jače napadali, to smo  više molili i uzdali se u Gospodina.

Sjećam se živo papinog snažnog glasa koji nas je hrabrio  i koji se za nas zauzimao u najtežem vremenu Domovinskog rata  1991.  Pozvao je sve biskupe na svijetu i sve vjernike da  mu se pridruže u molitvi  za mir u Hrvatskoj, na blagdan Male Gospe. Opetovano je ponavljao riječi utjehe, nade i sućuti za napaćeni narod: “Svakodnevno ste u mojim molitvama. Kako bih želio da ova moja riječ makar samo malo ublaži tolike patnje…“ Neumorno je pozivao sve odgovorne i vodeće ljude na razumno rješenje, na prekid nasilja, naglašavajući pritom potrebu za oprostom i pomirenjem.

I nakon svih tih teških dana, došli su i oni dani ponosa i slavlja.

Naša obitelj je zbog poslovnih obaveza preselila u Zagreb 1994.

Vijest da će Ivan Pavao II. doći u Hrvatsku, zvučala je nevjerojatno; poput najljepšeg sna. U svoj radosti, bilo je i strepnje: „Hoće li sve proći u miru.“  Sam Bog nas je nosio tih kasno-ljetnih dana 94.  Božje milosrđe tako vidljivo i čujno.

Naš polunamješteni stan otvorio je širom sva vrata kao i mi naša srca. Imali smo više od 40 hodočasnika iz Dalmacije. Sreća se mogla mirisati poput latica Marijinih ruža… Nikada prije nisam osjetila što znači riječ BLAGOSLOVLJEN; doista on je bio blagoslivljan u našim srcima što dolazi u Ime Gospodnje. „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“

Nepregledne rijeke ljudi su se slijevale Zagrebom, uz prometnice,“žile kucavice“, kojima će proći papamobil vozeći Petrovog namjesnika po prvi put.

Još osjećam taj zanos kada smo prije zore krenuli na hipodrom. Svitalo je, krenuli smo prema istoku. Mnoštvo ljudi ispred i iza nas.

Grad bez automobila, djeca su slobodno trčala čitavom širinom ceste i smijala se. Najmlađa, Marija, bila je na očevim ramenima i sve promatrala s visoka. U jednom trenutku je rekla: „Kao da idemo u nebo?“  Nikad prije to nismo vidjeli; bila je magla na  cesti, u visini do naših koljena i izgledalo je kao da ljudi lebde. Doista, „nebo je bilo na Zemlji.“

Tako je bilo i svaki sljedeći put kad nam je dolazio naš ljubljeni papa. Osobito o svom trećem pohodu Hrvatskoj, na Duhove, 8. lipnja 2003. u  Rijeci na uzavrelom asfaltu, na Delti  kad se obratio obiteljima govoreći: „Pomažite svojoj djeci da idu u susret Isusu kako bi ga bolje upoznala i slijedila posred kušnji kojima su izložena na putu koji vodi k pravoj radosti.“  i na kraju: „Budite narod nade.“  

I opet smo mu u naručju donijeli naše najmlađe dijete, sina Tomu starog 2 godine i 7 mjeseci, koji je svojim djetinjim srcem osjetio važnost trenutka i glasno vikao „moj papa“.

S njim i uz njega smo rasli i bivali bolji ljudi, prenoseći djeci trajne vrednote: oprost, pomirenje, nesebično darivanje, poštivanje i ljubav.

 I onda kad mu je tijelo onemoćalo, drhtave ruke držale Presveto Tijelo, njegove oči odražavale su neprolaznu Kristovu  snagu, snagu nesebične ljubavi.

Poslao je snažnu poruku čitavom čovječanstvu da je život dar od Boga kojeg čovjek treba štititi i poštovati od začeća pa do naravnog svršetka.

Naša Helena je ušla u samostan na dan Isusove objave sv. Faustini, 22. 2. 2013., dan Katedre sv. Petra. Svečani obred postulature bio je na nedjelju Božanskog Milosrđa...

Netko će reći – slučajno. A naša obitelj zna da je to Božja providnost i milosrđe.

Vjerujemo i osjećamo da ovo nije sve i da nas njegova svetost i sad blagoslivlja s nebeskih poljana.

Iz arhive 2014.
 

Da biste komentirali, prijavite se.