Sveti Augustin

Kratki životopis u stihu
Autor: Fra Nikola Dominis/Laudato Photo: wikimedia.org ponedjeljak, 28. kolovoza 2017. u 12:48

U Africi u starom Numidijskom
gradu Tagasti,
ljeta Gospodnjeg 354.-og rodio se Augustin.
Rodio se veliki sin Patricija
i Monike ali i čitava svijeta.
 
Bio je on veselo dijete i bistro,
nakon prvih nekoliko godina života
provedenih u živopisnom rodnom gradu
on krene na škole prvo kod kuće,
a tada u središte Maduru.
 
O kako li je plakao čitajući
Vergilijevu poeziju,
ili recitirajući tužbalice napuštene Didone,
ta duša i prije nego je to spoznala
bila je određena da ljubi Ljubav.
 
Ali jao, krenuo je putem putenosti,
putem oholosti i težnje za dobitkom.
Sve strasti su ga gonile,
bludnost, pohlepa, uzvisivanje,
on sada živi u vanbračnoj vezi
iz koje dobio je sina,
ulazi on i u manihejsku sektu.
 
Monika mu tada priča kako u snu vidje
sebe na brodu gdje stoji,
a tad on joj priđe i glas začu:
On će biti gdje i ti!
Majka klekne kako to samo majke znaju,
da za svog sina u iz ljubavi u suzama mole,
ona reče to Augustinu,
da jednog će dana ka njoj doći,
da postati će kršćanin kao i ona.
 
No tada kreće dalje, čekaju ga
prijestolnica carstva Rim i Milano.
U Milanu upozna on velikoga Ambrozija,
sluša ga i divi se,
sve je dalje on od manihejstva,
a nekako polako sviće zora kršćanstva.
 
Tad otpušta suložnicu, no nalazi drugu,
još ne iščupa korijen zla iz sebe.
Čuvši o obraćenju Marija Viktorina i
o svetom životu Antuna Pustinjaka,
upita se zar ja ne bih mogao tako?
 
Tada plače, o kako gorko plače,
plakao je nad svojim životom.
Dokle ćeš se, Gospodine,
dokle ćeš se ljutiti na me?
Kad ću se spasiti, kada se osloboditi?
Zar sutra, prekosutra?
Zar za mene nikad neće biti danas?
Zašto ne sada, u ovom trenutku,
 jednom zauvijek!
 
Tada začu glas djeteta iz obližnje ulice,
ali puno je to više od dječjega glasa:
Uzmi i čitaj, uzmi i čitaj!
I otvori poslanicu Rimljanima:
Ne u pijankama i pijančevanjima, ne
u priležništvima i razvratnostima,
ne u svađi i ljubomoru,
nego zaodjenite se
Gospodinom Isusom Kristom i,
u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.
 
Odreče se tada druge suložnice
i dogovorene zaručnice
pa i škole što je ono bio otvorio,
sve odbaci zbog Boga,
da bi mu posvetio svo svoje vrijeme.
 
Povlači se sa svojom družinom malom
u Kascijaku u Brianzi,
tamo već je počelo novo doba,
novo doba velikog Augustina,
novo doba kršćanstva.
 
Tad na Uskrs 387. kršten bi u Milanu.
I krene nazad u Tagastu, al u Ostiji staroj,
majka se razboli. Sinko moj,
reče Monika tada,
što se mene tiče, nema više ništa
što bi mi se na ovoj zemlji svidjelo...
Jedina stvar radi koje sam željela
ostati još malo tu dolje,
bila je da te prije smrti
vidim kao kršćanina, katolika.
Bog mi je udijelio tu milost
u najvećoj mjeri...
Što da tu više radim?
Umire Monika,
a tuga mu srce razdire.
 
U Tagastu stiže 388. rasproda očevo imanje
i sve siromasima dade
te osnuje mali samostan.
Biskup Valerije zaredi ga za svećenika.
Oštro se bori protiv manihejstva
i hereza raznih,
posta tada i biskupom Hipona.
U to vrijeme poče pisat Ispovijesti.
Stvorio si nas za sebe, Gospodine,
i nemirno je srce naše,
dok se ne smiri u tebi.
Divnih li riječi!
Kasno sam te uzljubio,
Ljepoto, tako stara, a tako nova,
kasno sam te uzljubio.
O čovječe, prepoznaješ li sebe?
Ti što poput mene godinama bježiš,
sada stani!
Stani, i kreni iz početka, s Bogom,
jer za njega si stvoren,
to nemirno srce jedino u Njemu naći će mir.
 
Slijedile su mnoge borbe, protiv hereza,
stotine knjiga i izlijeva mudrosti i ljubav,
jednom kad su ga heretičari
napadali zbog prijašnja života reče:
Neka govore protiv nas, štogod hoće;
ipak ćemo ih ljubiti i protiv volje njihove...
Ti kudiš moja prošla zla; što veliko tu činiš?
Stroži sam ja s obzirom na svoja zla nego ti.
Što ti kudiš, ja sam to osudio.
 
Pred vratima Hipona stigla je
četa Gejzerikova,
dok su Vandali pod zidinama urlali
čekajući da opljačkaju grad,
začula se pjesma psalama,
Augustin je mrtav.
 
Nije ostavio nikakve oporuke,
Jer Božji siromah nije imao što ostaviti.[1]
No ipak ostalo je blago,
književnost, teologija i povijest
zbog toga ga hvale,
no ipak ostalo je blago,
duša sveta i hrabra i veliki uzor.

Fra Nikola Dominis, Kraljevstvo Božje, Redak, Split, 2015

 


[1] Posidije

 

Da biste komentirali, prijavite se.



Izdvojeno