Razmišljanje možete preuzeti na svoje računalo klikom na određeno razmišljanje, zatim desna tipka miša i "Preuzmi sliku" (eng. Save Image As).

Postoje neke bitne težnje i stvarnosti u našem ljudskom postojanju oko kojih se – svjesno i manje svjesno – zalažemo kao pojedinci i zajednice; na koje smo osjetljivi i oko kojih u temeljnom vlada kosenzus svih; koje su veliki dar ali mogu, krivo shvaćane i sužavane, biti i velikom zamkom. One otvaraju čovjeku i zajednici perspektivu života, ali ga – pogrešno usmjerene, zlorabljene – mogu voditi u nesretnost, dekadentnost i propast. Takva težnja u čovjeku „od postanka svijeta“, u svakom narodu je sloboda, neovisnost. Koliko nam promišljanja, vječnih pitanja i nedoumica otvara tematika naše slobode, naše nenavezanosti – što je ona, dokle seže!?

Koliko u nas ljudi različitih shvaćanja slobode, toliko i još i više ograničavanja iste jednih drugima; koliko će pojedinac ili skupina misliti da su slobodni, dotle i nesvjesno padaju u nove ovisnosti. Kada čovjek shvati slobodu kao slobodarstvo, tobožnju nesputanost bilo kime i bilo čime, pa i Bogom i njegovim zapovijedima, ostajući „na čistini“, tako mu se lako dogodi da – samoživ, samodopadan - padne u mizerna robovanja, pa i druge povuče i optereti njima; da dođe i do dezorijentiranosti i praznine, pa osjeti besmisao postojanja. Sam se dovede u krizu iz koje sam ne može izaći.

Jedini tko čovjeku nudi istinsku slobodu je Bog; od početaka, od stvaranja. Po Kristu nadasve. Po njemu smo „za slobodu oslobođeni“. Imajmo povjerenja u to! I nikada dovoljno ne možemo razumjeti dar slobode, koji nam je Svevišnji udijelio, a Krist nam vraća i obnavlja! O njega se tako lako, kao Praroditelji, kao članovi Izabranoga naroda, kao kršćani ogriješimo, jer se igramo bogova i bili bismo sami sebi bogovi; a jedinoga Boga olako previđamo, izguramo, zaboravimo. Negdje ga malo pustimo da je s nama, čak ga i tražimo, a onda ga u većini gurnemo i živimo kao da ga nema; ponašamo se kao da On ne postoji jer nam je tako lakše, jer smo slobodni - mislimo. Vidite, braćo i sestre, kakvi smo mi prema Bogu. Stvoritelju svih nas, istinskom ljubitelju čovjeku i Ocu svih nas...

Živjeti slobodno, živjeti neovisno – ne znači, kako mi mislimo, napose kao mladi ljudi u svom odrastanju i sazrijevanju, ne ostvarivati nikakve „opterećujuće“ relacije, napose s Bogom i bližnjima, ne biti ničim obvezan. Štoviše, prava sloboda nas baš usmjerava da u ljubavi gradimo pravi odnos s Bogom i jedni s drugima. Na to su Savezom na Sinaju, nakon stoljeća i stoljeća ropstva, pozvani Izraelci. Izašavši u slobodu, hodeći pustinjom, osjetili su se kao na bespuću. I Bog, njihov izbavitelj iz ropstva, dao im je svjetlo, putokaz u Savezu na Sinaju i zapovijedima.

Sloboda, budući je prvotno Božji dar, prima se zahvalno. Ona otvara put pravom odnosu prema Bogu i ljudima, ali i prema svim vrijednostima – obitelji, života, imovine, istine, pravde itd. Moja sloboda, „odjevena“ čistom ljubavlju, nosi me ususret Bogu, ljudima, svemu stvorenome, vrijednome i istinitome.

Slušali smo u čitanju kako Mojsije, kao svjedočanstvo Saveza tj. prijateljstva koje njegov narod sklapa s Jahvom, svojim Bogom, koji ih je izveo iz Egipta i dao im slobodu, prenosi od Boga dana pravila, savjete, naputke kako će živjeti svoju slobodu, svoje dostojanstvo; kako će isto sačuvati i prenijeti kao baštinu novim generacijama.

Jesmo li ikada, braćo i sestre, razmišljali o Božjim zapovijedima kao naputcima za pravilno ostvarenje naših sloboda, našega dostojanstva – kao pojedinaca, obitelji i naroda? U svojoj skučenosti i sebičnosti, u nevjeri i isključivosti Boga i bližnjega „stvorili“ smo suprotno poimanje – da božanske uredbe, upisane u našu savjest i srce, skučavaju naše horizonte, čak nas čine ovisnima o Bogu, ljudima, naravnim i nadnaravnim zakonitostima, stavljajući sebe na pijedestal, svoja sebična poimanja kao objektivne norme...

Znajući naše ljudske sklonosti i padove u robovanja, Bog nam je zato povjerio i po svom Sinu Isusu dodatno – bilježe to Evanđelja – tumačio svoje zapovijedi, da bismo po njima živjeli: „Nisam došao dokinuti zapovijedi, nego usavršiti, produbiti...“ Ne tek da ih puko i formalistički – bez duše i ljubavi - obdržavamo, nego ga ih dobrohotno prihvaćamo i – vođeni ljubavlju – gradimo skladne odnose s Bogom i bližnjima. Također i naspram svega što one ističu, a tiče se našeg života na zemlji i puta k vječnosti.

Bog je čovjekov saveznik, prijatelj, suputnik; tako i svoga naroda i svakoga naroda. I našega hrvatskoga naroda. On nas uči dobrom putu, koračati u pravoj slobodi. Da se ne izgubimo. Da ne postanemo brzo robovi. Poput Izraelaca kada su se, odmičući od Gospodina, počeli klanjati zlatnom teletu, pa drugim bogovima. Velika je opasnost pred čovjekom svakog doba, da si na putu iz ropstva u slobodu brzo „podigne“ nove bogove, nove idole. Da prezre ideale, pa i same slobode, te se počne klanjati idolima; da se ideala odriče za postizanje sebičnih interesa, fotelja, karijere pokazujući vlastitu bijedu, licemjerje i nedosljednost...

Božje zapovijedi, koje nam odzvanjaju iz Božje objavi i naše savjesti, čuvaju u nama svetim dar slobode. Isus je unio novu svježinu, novi duh u shvaćanje i ostvarenje Božjih zapovijedi. One su tako ljubazni, očinski savjeti našega Boga da ne proigramo slobodu. Da ostanemo u Božjoj ljubavi; u njoj zapovijedi ne sputavaju, nego daju krila našoj ljubavi da dostojanstveno idemo ususret Bogu, jedni drugima, obitelji, životu. Da nam svima život postaje radosnim, osmišljenim.

Na tom tragu zahvaljujemo danas – u našem narodnom i crkvenom zajedništvu i ovom okupljanju oko nebeske Majke, naše Kraljice i Odvjetnice – na daru hrvatske slobode i samostalnosti po kojoj smo postali dostojanstven narod. Istina, plaćena je za to velika cijena, napose u Domovinskom ratu. I samo je on, uistinu, u temeljima hrvatske slobode i državnosti. Bog nas je vodio kroz nemile kušnje i stradavanja do slobode. Zato Gospodinu najprije dugujemo veliku zahvalnost; također i Majci njegova Sina i našoj dragoj Majci, koju uvijek doživljavamo tako bliskom, te smo joj se usrdno povjeravali u danima porobljenosti, ubijanja, uništavanja, proganjanja, dok nije svanulo sunce hrvatske slobode.

Sloboda i dostojanstvo svakoga od nas, svake naše obitelji i cijeloga naroda nezamisliva je bez uronjenosti u Savez s Bogom; neodvojiva je od njegovih zapovijedi, koje su sastavnica naših osobnosti, našega obiteljskoga i narodnoga odgoja i tradicije, našega dostojanstva kao osoba i svake zajednice, tako i Crkve. To nikada ne bismo smjeli zaboraviti da ne izdamo sebe, svoj rod i dom, svoju vjeru.

Stoga suvremeno, perfidno odmicanje od Božjih zapovijedi, njihovo zapostavljanje; zaborav i prijezir prema Bogu, obeskrijepljivanje čovjeka kao slike Božje i obitelji kao zajednice muža i žene, relativiziranje vrednota života, spolnosti, istine, imovine itd. – čega smo svjedoci - samo vodi u novu degradaciju, ispražnjivanje od ljudskoga i božanskoga u nama, a spremne da drugi nama manipuliraju, da budemo „laki plijen“ svemu i svakom. Izišavši iz jednog ropstva srljamo u novu (europsku) ovisnost...

Sloboda koja postane slobodarstvo, tobožnja neovisnost koja brzo postane posvemašnja ovisnost o sebi samome ili robovanje nametnutom trendu, tako stvara tjeskobno, bolesno ozračje. Da se zapitamo: je li to ostvarenje naših težnji, cijena skupo plaćene slobode, hrvatske slobode?

Krist, naš besmrtni Učitelj, koji nas ljubi kao i njegov i naš Otac, želi nas sačuvati u svojoj ljubavi. Ta, mi smo dionici toga zajedništva ljubavi s Njim i Ocem! On nas sve danas podsjeća – kao pojedince i zajedno u našim obiteljima i našoj Hrvatskoj: „Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi!“ Koliko smo vjerni Božji zapovijedima, koliko ih čuvamo i vršimo, toliko i ostajemo u Božjoj ljubavi.

Može nas obeshrabriti što smo tako mlaki, tako nevjerni savezu s Bogom i njegovim zapovijedima; što smo izabrali – uime proklamiranih, a krivih sloboda – nove stranputice, robovanja, izvitoperenosti... da samo možemo vapiti za smilovanjem Gospodnjim! Pa činimo i to – za obraćenje svih nas...

No, zato nam kao utočište ostaje Marijino majčinsko krilo. Krilo Gospe Brze Pomoći. Do njega se i danas s velikom nadom sklanjamo; dolazimo pred Njezin pogled. Njoj povjeravamo svoj put, put naših obitelji i naroda; našu tjeskobnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost u koju bismo željeli koračati ohrabreni i optimistično.

Svjesnije je i žarče molimo u litanijama, kao Gospu Brze Pomoći, „da vjerno vršimo Božje zapovijedi“ i da nas one vode pravoj slobodi. Neka ona, „obrana domovine“, moli novi duh ljubavi, novi žar ljubavi svima nama; novo izlijevanje Duha Njezina Uskrsloga Sina, koji će činiti u nama sve novo, za dobro i sreću svih nas, za dug život na zemlji i prispijeće radostima nebeske domovine. Amen.

Ivan Lenić, župnik i upravitelj svetišta Gospe Brze Pomoći u Sl. Brodu

 

Da biste komentirali, prijavite se.



Ostavi poruku