Chiara Crorbella - žena koja je odgodila svoje lječenje kako ne bi ugrozila bebin život

Kada su Enrico Petrillo i Chiara Crorbella očekivali sina Francesca, Chiari je dijagnosticiran agresivan oblik raka. Zajedno su odlučili odgoditi liječenje kako ne bi ugrozili djetetov život. Na kraju je Chiara preminula u 28. godini života, godinu dana nakon što je potpuno zdrav rođen Francesco. Enrico nam govori što se sve događalo.
Autor: aleteia.org/Preveo:N.B. Photo: youtube petak, 28. srpnja 2017. u 15:15
Donosimo vam intervju s mužem Chiare Corbella koji govori o žrtvi njegove supruge i mogućoj beatifikaciji.
 
Nakon dugog radnog tjedna, u petak navečer, pozvao nas je u svoj dom u Rimu, kako bismo razgovarali o Chiari, njezinoj poruci te o nevjerojatnoj priči njihovog zajedničkog života koji nije bio bez patnji i iskušenja, ali je istovremeno bio ispunjen obiljem ljubavi.
 
Patnja je vidljiva na njegovom licu. Sada je samohrani otac i sam odgaja svog četverogodišnjeg sina. I da to ne bi bilo dovoljno, iznova se morao suočiti s bolešću. Proteklih nekoliko mjeseci je bolovao od miokarditisa i upale pluća. Bio je dva tjedna u karanteni jer su doktori zaključili kako bi mogao imati tuberkulozu.
 
Posljedično, ističe kako je tijekom proteklih mjeseci doživio ''druge strahove.''
 
- Nisam se bojao vlastite smrti, već sam se strašno bojao da ću svog sina Francesca ostaviti samog - rekao je.
 
Također kaže kako je u jednom trenutku čak pomislio kako će Bog dopustiti da umre, jer je svjestan kako Bog ponekad ima plan koji nam nije uvijek jasan. mNo to je samo početak našeg razgovora. Prije nego što smo dublje zašli u njegovo iskustvo s Chiarom, prekinuo je moje prvo pitanje, ustao je te rekao kako bi smo se mogli pomoliti prije početka. To je Enrico Petrillo, suprug i otac. Radi kao fizioterapeut u bolnici za smrtno oboljele osobe. Prije pet godina je postao udovcem.
 
Priča njegove žene Chiare je započela u ljeto 2002. godine, kada su se upoznali u Međugorju. Vjenčali su se šest godina kasnije, 21. rujna 2008. godine. Samo nekoliko mjeseci kasnije, Chiara je zatrudnjela s njihovim prvim djetetom Marijom Grazijom Letizijom. Do tada je njihova priča nalikovala pričama mnogih drugih vjenčanih parova. Međutim, s prvim ultrazvukom stigao je i prvim plamen iskušenja. Malena djevojčica je bolovala od anencefalije, malformacije zbog koje dijete premine nedugo nakon poroda.
 
Unatoč smrtnoj presudi, Marija Grazija ih je potaknula da ''otvore svoja srce, svoje prozore, za milost. I prava ljubav, sama vječnost, je ušla u njihove živote.'' 
 
Chiara nikada nije prestala ponavljati kako je svaki pokret njezinog djeteta bio dar. Jednom rođena, Marija Grazija je živjela pola sata. Za njezin sprovod, Enrico je pripremio uspomenu s natpisom 'Rođeni smo da nikada ne umremo.' Bilo je to prvi puta da su njihovi prijatelji i roditelji pročitali tu rečenicu. Te riječi, koje su poslužile za naslov knjige u kojoj progovara o svojem bračnom iskustvu, odzvanja na svakom koraku njegovog putovanja.
 
Enrico objašnjava časopisu Misión kako je prvi puta čuo tu rečenicu od vjeroučitelja koji je umirao od raka. 
 
- Urezalo mi se u srce. To je jedna od onih stvari koje ti Bog pošalje i koja uvijek ostane s tobom - naglasio je Enrico.
 
Na upit zašto je napisao knjigu, odgovara izrazito iskreno kako su ljudi dodali romantične elemente u priču o njegovom braku s Chiarom, a koji nisu vjerni stvarnim činjenicama.
 
- Želio sam ispričati ljudima što se doista dogodilo, bez ikakvog idealiziranja - objašnjava Enrico.
 
Ponovo se vraćamo u prošlost i razgovaramo o njihovom drugom djetetu Davidu Giovanniju. Nekoliko mjeseci nakon smrti Marije Grazije, Pertillosima je rođeno još jedno dijete. Ovoga puta je to bio dječak i je imao tešku i neobičnu malformaciju. Riječima genetičara, ''kada kiši, tada lijeva.'' Kao da se ista priča ponavlja. Pitali su se trebaju li se zatvoriti novom životu. Enrico je na to odgovori da ako Bog stvara život za vječnost, tko sam ja da kažem ne!
 
- Da, često puta smo si postavljali isto pitanje, kamo nas Bog vodi ovim kušnjama.  Bilo je predivno u povjerenju zajedno hoditi tamnom dolinom. Osjećali smo kako nas netko vodi, čak iako nismo ništa vidjeli. Sve je bilo izvan ljudske logike, no bio sam u miru - ističe Enrico u svojoj knjizi. 
 
U tom miru su primili Davida Giovannija koji je 38 minuta kasnije 'rođen za Nebo.' U ožujku 2010. godine, Chiara piše kako je maleni David ''ukinuo naše pravo na sina koji bi bio samo za nas, jer je on jedino bio za Boga.'' U oba slučaja, Enrico uvjerava da mu, unatoč malformacijama svoje djece, riječ pobačaj nikada nije pala na pamet. 
 
- Za nas pitanje izbora uopće nije ni postojalo – rekao je Enrico.
 
Upitali smo ga je li ga ta patnja okrenula protiv svijeta?
 
- Više od osjećaja da je svijet bio protiv nas, znali smo da smo s Gospodinom. Kada se pitate gdje je Gospodin, kao da ste otvorili dijalog i mogućnost za nešto više – naglasio je.
 
Nakon iskustava smrti svoje djece, mnogi su im preporučili da više nemaju djece. Neki su im savjetovali neka čekaju. No, prema Chiarinim riječima, zamisao da čekaju, činila ih je tužnom. Nisu dugo čekali i Chiara je još jednom zatrudnjela. Kako je trudnoća napredovala, primijetila je maleni čir na svojem jeziku no nije mu pridavala pažnju. Međutim, bol je rasla zajedno s njezinom utrobom. Očekivali su Francesca koji se, prema svim testovima, razvijao bez ikakvih problema. 
 
Kada smo posjetili Enrica u njegovom domu, Francesco je već neko vrijeme spavao. Enrico nam je rekao kako svom sinu obično pjeva uspavanku ''Slatki osjećaj'', što je prepjev Hvalospjeva stvorenja sv. Franje Asiškoga iz filma Franca Zeffirellija Bratac Sunce, sestrica Mjesec. Asiz je imao važnu ulogu u životu ovoga para. Ondje su upoznali svog duhovnika fra Vitu, koji i danas duhovno prati Enrica. Enrico kaže da se bez Asiza nikada ne bi vjenčali. U ožujku 2012. godine, doveli su malenog Francesca u Porcijunkulu kako bi ga posvetili Djevici Mariji. Malena Marija Grazija Letizija i David Giovanni su rođeni za nebo noseći križ tau oko vrata.
 
Vraćamo se u 2011. godinu. Chiarina rana na jeziku je rasla i nakon pretraga je operirana u mjesecu ožujku. Bio je to karcinom. Suočena s njime, Chiara se nije žalila. Zapravo, s tim se novim izazovom suočila s osmjehom na licu.
 
- Unatoč križu kojeg smo nosili, osjećali smo kako nam je Gospodin blizak. Zbog toga smo se smijali i šalili sve do posljednjeg trenutka. To nam je bilo čudesno. Chiara se uvijek smijala - prisjeća se Enrico.
 
Nakon nekog vremena, Chiara više nije mogla govoriti ni gutati, a bol je svakim danom bila sve jača. U bolnici je tražila analgetike, no nije ih mogla uzimati zbog trudnoće. Terapija u ožujku je bila samo prva faza liječenja. Doktori su predložili paru da požure djetetovo rođenje kako bi se Chiara na taj način mogla što prije podvrgnuti kemoterapijama. Liječnici su predložili izazvani porod u sedmom mjesecu trudnoće, no par je to odbio. Chiara je bila odlučna kako svoga sina neće izložiti nikakvom riziku. Na kraju se Francesco rodio u 37. tjednu, 30.  svibnja 2011. godine.
 
Nije bilo vremena za odgađanje druge operacije kojom bi se pročistile Chiarine žlijezde. Operirana je dva dana nakon poroda. Fra Vito ističe kako je Chiara izgledala poput izmučenog Kristova tijela na Veliki petak.
 
- Prihvaćate dobro pa zašto ne biste prihvatili i zlo? Kada je Isus na Križu, jedina osoba koja s njime razgovara je osoba koja je na križu kao i On. Kada prolazite kroz patnju, vaše prijateljstvo s Gospodinom se produbi. Također shvatite kako je patnja dar, jer se neke stvari u vašem životu postave u red te zapravo shvatite tko ste - potvrđuje Enrico.
 
Chiara je započela s terapijom: Pet dana radijacija tjedno i jedna kemoterapija svakih 21 dan. Unatoč teškom ljetu, testovi su ukazivali na poboljšanje, no krajem ožujka 2012. godine, njihov najveći strah se ostvario: rak je metastazirao na jednu dojku, jetra, pluća i jedno oko. Chiara je ostala u bolnici primajući antibiotike i prolazeći nova ispitivanja. Bio je Uskrs. U međuvremenu, Enrico je bio doma i brinuo je o Francescu.
 
- Bio je to jedan od najstrašnijih tjedana. No Gospodin nas nikada nije iznevjerio – rekao je.
 
Za Enrica, Chiarin tumor je bio poput trećeg Isusovog pitanja Petru nakon uskrsnuća. Njegov je odgovor bio onaj apostolov: ''Gospodine, ti znaš da te ljubim.''
 
Savršeno bismo razumjeli da ste bili ljuti. Jeste li bili ljuti? - upitali smo Enrica.
 
- To je izbor. Da, mogao sam biti ljut. Birate li s Gospodinom, možete donositi životne odluke s njime, ili možete birati bez Gospodina. Nikada se nisam razljutio jer je Gospodin bio prisutan u našem životu, a mi znamo kako je on dobar Otac – kaza je.
 
Krajem svibnja, Chiara je doživjela pravu Kalvariju tijekom koje je sve čvršće prianjala uz svoj Križ. 12. lipnja proživljavala je svoju najveću muku no ostala je duboko smirena i lucidna. Njezin muž se prisjeća kako je Chiara umrla sretna. 
 
- Nije to bila sreća u vidu jednog osmjeha. Kada umirete, nema osmjeha. To je bila duboka radost nekoga tko je svjestan kamo ide. Chiara nije samo umrla mirnom smrću. Bilo je to nešto više. Bilo je to kao da gledamo jednu od onih slika Krista koji se s križa smiješi. Francesco uvijek kaže kako ima majku na Nebu i oca na zemlji.˝ Prije napuštanja ovoga svijeta, Chiara je napisala pismo svojem dječaku u kojem ga je zamolila neka uvijek bude vjeran Bogu. Nedavno sam mu pročitao pismo- rekao je Enrico.
 
Enrico i Chiara su imali troje djece, no mnogo je ''duhovne djece'' rođeno kao plod njihovog braka.
 
- Ljudski govoreći, radije bih želio da je Chiara ovdje kako bismo zajedno ostarjeli, no u isto sam vrijeme utješen. Mnoga su djeca rođena jer su njihovi roditelji čuli Chiarino svjedočanstvo o rođenju našeg prvog djeteta. I mnogi su nastavili s trudnoćom. Ta pomisao mi srce ispunja zahvalnošću – istaknuo je.
 
Imala je 28 godina i umrla je okružena obitelji i prijateljima.
 
- Jedna od najljepših poruka koju nam je dala je kako već na ovom svijetu možemo biti sretni unatoč svemu. Ako je Vječnost vaše odredište, tada je sve što se događa neznatno – naglasio je.
 
Ovako je Chiara to objasnila svojem djetetu: ˝Što god činio, to će jedino imati smisla ako misliš na vječni život. Ako istinski ljubiš, shvatit ćeš kako ti ništa ne pripada jer je sve dar.˝ Kao što se Chiarin život sastoji od života vječnog. Jer ona je rođena kako nikada ne bi umrla.
 
Kauza za proglašenjem blaženom talijanske laikinje Chiare Corbello otvorena je 13. lipnja na petu obljetnicu njezine smrti.

 
Da biste komentirali, prijavite se.