Čileanski blizanci čija je majka odbila pobačaj, danas su svećenici

Identični izgledom i pozivom, Felipe i Paulo Lizama uvjek su sve dijelili: isto obrazovanje, prijatelje, sportske aktivnosti, bili su istaknuti igrači nogometa u klubu Colo Colo te istinski vjernici. Mnogi su se iznenadili kad su obojica odazvali pozivu posvećenog života. U intervju za ACI Prensa, sadašnji Otac Felipe i Paulo ispričali su dirljivu priču svog rođenja.

Njihovi roditelji Humberto Lizama i Rosa Silva, radili su kao pomoćno liječničko osoblje, a njihova sestra Paula je imala četiri godine kad je Rosa ponovno zatrudnjela. Obitelj je živjela u mjestu Lagunillas de Casablanca, Valparaiso, Čile. Obavljajući svoju dužnost kao pomoćno liječničko osoblje i ne znajući da je trudna, Rosa se izložila zračenju rengena. Nakon toga, čim je saznala da je trudna otišla je na ultrazvuk.

Liječnik ju je upozorio da vidi „nešto čudno“. Rekao je da „la guagua“ (beba) dolazi s tri ruke, da su nožice nekako zamršljane i još gore da ima dvije glave, priča Paulo.

Iako je u Čileu u to vrijeme pobačaj bio dozvoljen „iz terapeutskih razloga“, a liječnici su rekli da je njoj život ugrožen zbog tako čudne trudnoće, Rosa se usprotivila tome te je rekla da će prihvatiti što god njoj "Bog pošalje“.

„Gospodin je djelovao i stvorio blizance, ne znam jeli lječnik pogriješio“, tvrdi Felipe, a Paulo dodaje: "Uvijek mislim s posebnom ljubavlju i nježnosti kakvo je to mamino srce kad je bila spremna riskirat svoj život radi mene, radi nas."

Braća Lizama rođeni su 10. rujna 1984. godine. Prvo se rodio Felipe, ali se posteljica nije odvajala pa su liječnici predložili odstranit je struganjem, ali majka je to odbila jer je osjećala da i drugo dijete treba doći. Paulo se rodio 17 minuta kasnije.

„Ovaj zadnji dio je posebno značajan za mene, liječnici bi s nekim instrumentima pokušali izvući posteljicu koja nikako da izađe. Moja mama je znala da sam ja tu. Kasnio sam, ali sam došao, a da su napravili to struganje, najvjerojatnije bih zadobio teška oštećenja“, rekao je Paulo.

Blizanci su saznali ovu priču kad su pohađali šestu godinu obrazovanja u sjemeništu. Nema dvojbe da su mudrost njihove majke i njeno plemenito srce odredili da saznaju ovu dirljivu priču u pravom trenutku, tvrdi Paulo. Uvijek je mislio da se poziv za posvećenim životom pojavio u ranijoj mladosti, ali kasnije je shvatio kako je Bog to započeo s njegovim začetkom, a upornost njihove majke je to omogućila.

„Kako da se ne borimo za život? Kako da ne propovijedamo o životu? Ovaj događaj je odredio moj poziv, dao mi posebnu vitalnost i radi toga mogao sam se predati istinski svojoj vjeri. U potpunosti znam u što vjerujem, tko sam i što govorim, jednostavno, to je djelo Božje“, dodaje.

Poziv posvećenog života

Djetinstvo braće Lizama proteklo je školovanjem, kućnim katoličkim odgojom, vjeronaukom u mjesnoj crkvi i ljubavlju prema nogometu. Od malih nogu išli smo na misu nedeljom i vodili su nas redovno na molitve u mjesecu posvećenom Mariji, u Čileu je to u studenom.

Nakon prve pričesti, zbog nogometa su prestali ići redovno na misu, ali razvod njihovih vratio ih je u crkvu. Odlučili su napustiti nogomet kad su imali 16 godina, a u tim bolnim trenucima raspada obitelji, počeli su aktivnije sudjelovati u radu župe Virgen de Nuestra Senora de las Mercedes u Lagunillasu gdje su se pripremili za svetu potvrdu.

Paulo je smatrao da sudjelovanje u župnim aktivnostima znači upoznati nove prijatelje i ispunit vikende. „Nisam duboko, istinski vjerovao u Boga i u čistoću sakramenta“, tvrdi i prisjeća se kako je prilikom klanjanja Presvetome ušao u crkvu, a gregorijanske pjesme, mostranza, miris tamjana, tišina - prisustvo Gospodina, učinilo je svoje. Onda je rekao: „To je za mene“.

S druge strane Felipe je osjetio „neki gušt“ za Božjim stvarima jer je upoznao Crkvu iznutra radeći s O.Reinaldo Osorio, voditeljem sjemeništa kojeg su oni kasnije pohađali. "Bog me je pozivao. Shvatio sam da sam s Bogom i Božjim naumom sretan, nije bilo mjesta sumnji, htio sam biti svećenik“ objasnio je Felipe.

Iako su bili jako bliski, nisu jedan drugome ništa spomenuli o pozivu posvećenog života. „Mislim da je Bog i tu odradio dobar posao da bi zaštitio slobodu u odgovoru kad nas pitaju koji je od nas dvoje prvi osjetio potrebu da se odazove pozivu. Ako sam ja mislio odazvati se pozivu koji ispunjava moje srce, zašto to ne bi i moj brat učinio?“ prisjeća se Paulo.

Kad su navršili 18 godina i završili redovno školovanje, 8.ožujka 2003. godine, pristupili su  sjemeništu „Pontificio Seminario Mayor San Rafael Lo Vazquez“. Za obitelj nije bilo lako prihvatiti da su obojica tako odlučili, ali nakon prve godine Rosa je promijenila mišljenje. „Moja mama mi je priznala da je mirna jer vidi da smo sretni“, tvrdi Felipe.

Blizanci su ređeni za đakone u rujnu 2011 godine, a 28. travnja 2012. su zaređeni za svećenike od strane. Tog istog dana, imali su zajedničku mladu misu u rodnoj župi „Nuestra Senora de las Mercedes“ u Lagunillasu. Felipe je predvodio, a Paulo koncelebrirao.

Nakon više od godinu dana otac Felipe dobio je službu u župi „San Martin de Tours de Quillota“, a otac Paulo u župi „Asuncion de Achupallas“, Vina del Mar, gdje po zaduženju biskupa vodi biskupijski pastoral za mlade.

Obraćajući se mladima koji osjete poziv Gospodina da ga izbliza prate, otac Felipe kaže kako se „Bog ne poigrava s nama. Želi da budemo sretni, a svećenštvo je divan poziv koji nas totalno ispunjava." Otac Paulo dodaje kako nije lako krenut Isusovim putem, ali je predivno. „Isus, Crkva, svijet nas trebaju. Ali nije im potreban bilo koji mladić, trebaju im mladići puni Gospodinove Istine, tako da njihov život prenosi život, osmijeh pokaže nadu, pogled ufanje, a djela budu ispunjena ljubavlju“, tvrdi Paulo.