Čudesni plodovi predanja Božjoj Providnosti

„Ja sam Maurizio a moja supruga je Paola i drago nam je što možemo reći nešto o upravo čudesnim događajima u našem životu. Sve je započelo prije dvadeset i sedam godina, dok sam ležao u zatvoru.“
Autor: Vrata ljubavi/facebook.com/Laudato/M.R. Photo: globalgiving.org petak, 10. travnja 2015. u 16:49

„Jednog dana sam sasvim nenadano dobio pismo od jedne časne sestre. Bila je to Majka Elvira. Nisam imao pojma tko bi bila ta časna, međutim moji roditelji su bili u kontaktu s njom. U tom mi je pismu rekla istinu u lice, bez rukavica. U početku me to naljutilo, no nakon godinu dana sam shvatio da me ona doista voli govoreći mi istinu na taj način.

Kada sam izašao iz zatvora i bio u kućnom pritvoru, došla me posjetiti. Rekao sam joj: 'Ali sestro, vi mi govorite o vjeri, a ja nemam vjere!' Ona mi je odgovorila: 'Ne brini se, ja ju imam!' Ja sam pun sebe izjavio: 'Ali ja ne vjerujem ni u Boga sestro, a kamoli vama, ne budite smiješni!' Ona je odvratila gledajući me u oči: 'Bog vjeruje u tebe!' To je bio odlučan trenutak. Ušao sam u Zajednicu, napravio put, a onda mi je Bog dao najljepši dar u mome životu, Paolu, moju ženu. Vjenčali smo se, sretni, željni puno djece.

No nakon tri godine braka postajalo je sve jasnije da nešto nije u redu. Naime Paola bi ostajala trudna, a onda bi u trećem ili četvrtom mjesecu trudnoće izgubila dijete. Liječnici su nam rekli kako trebamo biti oprezni jer Paolino zdravlje može ozbiljno doći u pitanje. To se događalo u Brazilu, gdje smo kao misionari željeli zahvaliti Bogu, kroz jednogodišnje volontiranje s djecom s ulice, na svim pozitivnim promjenama u našem životu. Rekli smo si: 'Majko moja, mi ovdje imamo djecu koju više ne žele njihovi roditelji, a mi ne možemo imati vlastitu djecu! Zar Bog, ne može učiniti neko čudo?' Odlučili smo intenzivirati molitvu.

Kroz molitvu i međusobni razgovor shvatili smo da je dobro da smo u Brazilu. Iako nismo mogli imati vlastite djece, obnovili smo svoje 'da' Bogu i toj djeci smatrajući ih svojom. Mir se vratio u naše srce, a potom se, već nakon devet mjeseci, rodio Francesco, zatim Stefano, Tomasso, Filipo, Lorenzo i onda Ivan Pavao. Sve dečki! Vjera raste preko djela ljubavi. Unatoč našim ograničenjima i slabostima potrudili smo se posvetiti djeci iz Brazila, kojih je danas, u misiji gdje živimo, osamdeset.

Onda se dogodilo još jedno čudo. Prije nekoliko godina stiglo je šestero djece u našu misiju, svi braća: najmanjem, Samuelu, bilo je dvije godine, a najveći, David, imao je deset godina. Kad su mali, idu na posvajanje dosta brzo, samo što u ovom slučaju nije bilo niti jedne obitelji koja bi posvojila svih šestero. Stoga nam je sudac rekao da ih pripremimo, jer neće moći svih šestero biti posvojeni u istoj obitelji. Kada smo im to rekli počeli su plakati i preklinjati nas da ih ne razdvajamo. Moja žena i ja tražili smo znak od Boga što da radimo. Napisali smo mail u Italiju kako bi se možda tamo pronašla neka obitelj koja je spremna posvojiti svih šestero.

Istovremeno, ne govoreći nikom ništa, u molitvi sam izrazio svoju spremnost da ih mi posvojimo. No nisam imao hrabrosti tu ideju nikome iznijeti, ponajmanje svojoj supruzi. Stoga sam rekao Bogu: 'Ako ti to želiš, ja sam spreman, ali Majka Elvira mora potvrditi taj korak i moraš ti to reći Paoli'.

Nakon nekoliko mjeseci otac Stefano i Majka Elvira su nam poslali odgovor: 'Molili smo i tražili, ali nismo našli nijednu prikladnu obitelj. Ali zašto ne biste vi mogli biti roditelji toj djeci?' Dirnut, potrčao sam Paoli i pročitao joj mail. 'Paola, Majka Elvira nam preporučuje da ih mi posvojimo!' Paola mi je sa suzama u očima rekla: 'Znaš da sam upravo to tražila od Boga?' I tako nas je Bog pripremio i daje nam snage da odgajamo ovu fantastičnu djecu. Ali čuda time nisu završila!

Na grobu Ivana Pavla II. Paola i ja smo rekli djeci da je ovo bio poseban Papa i da ga mogu pitati bilo što. Kad smo izašli iz Vatikana pitao sam ih: 'Što ste pitali?', a svi su u glas rekli: 'Jednu sestricu!'

Devet mjeseci poslije, 2. travnja, na dan kada je Ivan Pavao II. otišao u nebo, rodila se Maria Chiara Luce!

Kao zadnje iznenađenje u nizu, prije tri mjeseca rodio se Federico, dijete s Downovim sindromom. On je najljepši dar koji nam je Bog mogao dati da dovrši djelo. Naime djeca s Downovim sindromom su jako bezazlena, nesposobna za bilo kakvu zlonamjernost. Federico je došao kako bi pročistio našu ljubav. Što reći nego veliko hvala Bogu i ljudima na svemu što živimo!“
 

Da biste komentirali, prijavite se.