Kad se Božji planovi usprotive našim planovima
Oko 11 sati, zvoni mi telefon u uredu. Zove me svekrva i kaže kako mi sinu nije dobro, neka hitno dođemo po njega, ali ništa više nije htjela reći.
1997. godina, dolazi Božić, s troje osnovnoškolaca, brige oko posla i svega ostalog, nisam stigla do Badnjaka sve dovršiti i rekla si kako sljedeće godine neće biti tako, počet ću se ranije pripremati.
Htjela sam samo Badnjak i Isusov dolazak dočekati bez stresa bez gužvi, bez jurnjave, samo da tu svetu noć imamo mir.
Tako je i bilo. Sljedeće godine, par tjedana prije Božića počela sam peći kolače, sve potrebne namirnice za Badnju večeru i božićni ručak na vrijeme kupljene, darovi također pripremljeni i ti sveti dani trebali su proteći bez strke.
No, Onaj nam je gore malo pomrsio planove.
Djeca su završila školu dan prije Badnjaka i željela otići kod bake, suprug i ja smo na Badnjak trebali raditi, a djeca su nam obećala da će oni dok mi ne dođemo, kod bake okititi bor, srediti kuću složiti večeru i neka si mi ništa ne brinemo.
Oko 11 sati, zvoni mi telefon u uredu. Zove me svekrva i kaže kako mi sinu nije dobro, neka hitno dođemo po njega, ali ništa više nije htjela reći.
Krenula sam sa suprugom odmah i imali smo što vidjeti: sinovo desno koljeno je bilo kao lubenica, taj dan otišao je van skijati i ozlijedio nogu.
Vožnja do dječje bolnice, slikaju mu nogu i liječnik kaže: "Trebamo ga operirati, koljeno je smrskano, otvoreni prijelom natkoljenice, pričekat ćemo primarijusa i sve ćete se s njim dogovoriti."
Moje dijete bilo je živo, poput živog srebra i uvijek sam govorila ne luduj, a sad nije preostalo niša drugo nego čekati.
Dolazi primarijus, pogleda slike, pregleda njega i upita nas "Vjerujete li u Boga?", kažemo: "Da".
"Večeras je Badnjak, neću ga operirati, jer ne znam što učiniti, otiđite u crkvu i dajte sve Bogu u ruke", rekao je primarijus.
Ostali smo zbunjeni, poslušali ga i otišli u jedan cistercitski samostan gdje smo bili dobri s paterom, ispričali smo što se desilo i ako mu nije teško da služi misu za našu nakanu. Učinio je to.
Kroz sedam dana, smrskana čašica na koljenu počela se slagati sama od sebe, a isto tako i kost na natkoljenici. Kad su vidjeli da tu liječničke ruke nemaju što raditi, da je naš Liječnik sve posložio, moje dijete je završilo u gipsu na 6 mjeseci.
Možete li si zamisliti što je značilo djetetu koje ni trenutka nije mirovalo, staviti ga u krevet gdje se nije mogao kretati.
Nakon 6 mjeseci skinut mu je gips, opet mi na razgovoru s primarijusom i tada nam je rekao: "Da sam radio bilo kakav zahvat, njegova noga bi prestala rasti, a ja to ne bih tako dobro posložio, zahvalite Bogu što vas je saslušao".
Tih 6 mjeseci nije imalo samo plod zacijeljena smrskane noge, moje dijete provelo je to vrijeme u razmišljanju, čitanju, pisanju... u to vrijeme čuo je Božji poziv, dugo mu je trebalo da nam prizna da ga je Bog zaustavio da se smiri, u tom vremenu nastao je jedan duhovni poziv i sada imamo svećenika.
Kao što smo neki dan napisali, mi imamo planove, ali Božji planovi su uvijek bolji od naših, ma kako izgledali.