Kako Bog odredi ...

Kako Bog odredi ...

Gorana sam upoznala prije jedanaest godina. Bio je tada osamnaestogodišnjak, mršav, blijed i bez kose koja je već opala nakon prvog ciklusa kemoterapije. Leukemija. Sve ove godine, taj dečko se ni jedan jedini put nije nasmijao.

dijete-i-roditelji_02.jpg
Autor
svjedocanstva.wordpress.com/Laudato/A.L.
Fotograf
cozybathrooms.com
Objavljeno:
 
30.04.2015 10:43

Stalno ozbiljan, namrgođen, djelovao je hladno, nepovjerljivo, daleko. Nije puno razgovarao ni s medicinskim osobljem, niti sa članovima svoje obitelji. Razumljivo, obzirom na situaciju u kojoj se našao i obzirom da je odabrao svoj način proživljavanja onoga što mu se događalo. Tri godine trajala je intenzivna borba s bolesti. Liječnici su vidjeli borbu…

Goran se nije borio. Nije prestajao dolaziti u pratnji roditelja, nije se bunio protiv terapije. Ipak je izgledalo kao da je svima drugima bilo bitno da ozdravi, samo on je postajao sve ravnodušniji, ili kao da mu je već svega dosta. Sjećam se da je jednom rekao: „Kako Bog odredi, ja ne mogu više. Pogledaj me…” Da, doista se patio. I bila je muka gledati ga i biti nemoćan, pored svega.

Ipak, nakon tri godine patnje odjednom je krenulo nabolje. čak se nakon zadnje terapije i njegova krvna slika vratila u normalu. Doktori su se bojali recidiva. Narasla kosa, sazreo je, ozdravio je, završio studij, zaposlio se…

Sedam idućih godina dolazio je redovno samo na kontrolu. Izgledao je odlično. Bio je zdrav. Samo, i dalje je bio onaj isti mrgud. Taj meni dragi mrgud, kojeg sam gledala kao dijete u odnosu na ostale znatno starije pacijente, jednom prilikom čekajući nalaz krvne slike u ambulanti, susreo je Sanju. Djevojka njegovih godina, također pacijentica. Sanja je tada tek započinjala liječenje od limfoma. David je i dalje bio zdrav, ali je dolazio s njom svaki put kad je primala terapiju, ili transfuziju, ili jednostavno kad joj je bilo loše od svih otrova s kojima se borilo njeno mlado tijelo…

Tu započinje jedna romantična ljubavna priča kojoj su svi proricali tragičan kraj.

Ali, ne! I njegova ljubav Sanja je zdrava već četiri godine i toliko dugo dolazili su zajedno na preglede. I sve je bilo u redu. Ta dva slatka mala mrguda postali su sretan par…

Usprkos bolesti, ograničenosti medicine i prognozama o doživotnoj neplodnosti.
Zašto upravo danas imam potrebu pisati o ovome?

Danas sam susrela Gorana. Onaj isti Goran koji se nikad nije smijao, danas je bio nasmijan, raspoložen. Sretan!

Priznajem da me zbunio taj njegov osmijeh koji sam danas vidjela prvi put nakon jedanaest godina.

Krenu mi u zagrljaj i povika: „Postao sam tata!“

Skakali smo po parkiralištu, vrištala sam, totalno van sebe od radosti. Uskoro ću posjetiti Sanju i malog Ivana.

Tako je Bog odredio…

Marija

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: