Mi smo heroji, a ne žrtve!

Mi smo heroji, a ne žrtve!

"Nakon brutalnog silovanja - zatrudnjela sam. Doktori su mi rekli da abortiram. Umjesto toga, učinili smo ovo..."

Jennifer_Christie_645_518_55.jpg
Autor
Ne dirajte djecu/lifesitenews.com
Fotograf
lifesitenews.com
Objavljeno:
 
15.12.2014 09:16

Prošlog siječnja bila sam na poslovnom putovanju te sam odsjela u malom hotelu u jednom sveučilišnom gradu. Vjerujem da sam inače svjesnija onoga što se oko mene događa, ali toga dana bilo je tako vjetrovito i padao je gust snijeg da nisam mogla čuti njegove stope i da se šuljao. Dogodilo se tako brzo. Otvorila sam vrata sobe, okrenula sam se da ih zatvorim i ispred mene se našao - ogroman muškarac. Moj prvi instinkt nije bio strah, nego zbunjenost. U djeliću sekunde zadao mi je udarac šakom u glavu. Ne sjećam se da me je netko odvukao iz sobe, ali nađena sam na stubištu. Ne znam zašto - možda sam tražila pomoć.

Nalaz liječničkog pregleda bio je negativan na HIV, gonoreju, klamidiju, sifilis, herpes i desetak drugih stvari za koje nisam nikada čula. Bog je milostiv.

Sljedeći mjesec bila sam raspoređena da radim na kruzeru. Drugoga dana, spopala me neka teška dizenterija. No, budući da mi, nakon uzimanja antibiotika, nije postalo bolje, odveli su me u ustanovu nalik na bolnicu kada smo pristali u Cartagenu, Kolumbija. Budući sam imala poteškoća s crijevima te zatvorom, poslali su me na ultrazvuk. I vidjeli smo - moga sina. E pa, sretno mi Valentinovo!

Po povratku na brod, liječnicima sam ispričala skraćenu verziju moje priče što je rezultiralo time da me stave u karantenu. Možda je to bila mjera da ne počinim tamo negdje samoubojstvo? Ili su se bojali da ću u psihičkom rastroju trčati gola uokolo? Tko zna. Ono što znam je da sam cijeli naredni tjedan provela slušajući niz dobohotnih liječnika i sestara koji su me tješili kako će “lako” biti “riješiti se toga” - ubiti dijete. Kako bih normalno nastavila. Lako?

Mnogo stvari morala sam raspraviti putem isprekidanih transoceanskih poziva punih suza toga tjedna, ali mogućnost da se “toga riješim” nikada mi nije pala na um. Niti mome mužu. Kada sam mu rekla da sam trudna, mirnim i stabilnim glasom je rekao: “Ok, ok…u redu…sve je to dobro.” Pitala sam ga: ”Kako to misliš, sve je u redu?” “Mislim da ćemo nadići sve to, bit će ok”. I, “volim bebe. Opet ćemo dobiti bebu. Draga, ovo je dar. Ovo je nešto lijepo koje se rađa iz nečega ružnog. Mi to MOŽEMO!” I, uskoro sam počela osjećati pokrete radosti novoga života u svome krilu koji raste podno moga srca. Tu novu ljubav koja je tako brzo narasla da je nadjačala tjeskobu i strah. I moj muž je imao pravo. Mi smo bili jači.

Posljednjeg jutra na brodu rekla sam tom brižnom timu medicinskog osoblja: ”Ako se ikada sjetite mog slučaja i zapitate se što mi se dogodilo, znajte, rodila sam predivnog dječaka u listopadu 2014.g.” Njihova reakcija…pogled na njihovim licima…doktorica koji me najviše nagovarala na pobačaj, ona je imala suze u očima. Po prvi puta sam pomislila kako Bog ovo može upotrijebiti na dobro, ovu noćnu moru koju sam pretrpjela. Upotrijebi me, Bože! Živim u North Carolini. Ginekolog koji je porodio moje zadnje dvoje djece vodio je kampanju za republikansko mjesto pri američkom Senatu. I on cijelo vrijeme susreće ljude koji ga izazivaju pitanjem:”A što biste uradili u slučaju silovanja?!” Što s njima? Moj sin će imati pravo glasa! Dok ga ne mogne reći, moja je odgovornost - i privilegija - da govorim umjesto njega. To je moja priča.

Tijekom trudnoće više puta sam završila u bolnici i to na nekoliko mjeseci, više u bolnici, nego vani. Imala sam preeklampsiju, visoki krvni tlak, te nekontrolirane ispade. Zaista je bilo zastrašujuće kada su mi u 26. tjednu rekli da bi me te noći mogli poroditi. Ok, prebrodila sam taj strah. Morala sam strogo mirovati, ali barem sam bila došla doma. Svaki tjedan koji je prošao bio je divan, znajući kako će mi biti drago kada svoje dijete budem mogla držati u svojim rukama pružajući mu sigurnost. Emocionalno, osjećala sam se jako dobro.

Pomagao nam je u svemu, stvarno, Božji tim doktora. Stvar je potpunog povjerenja. To mi nije bilo novo. Osjećala sam se, zapravo, totalno izvan kontrole svega nakon tog napadaja u siječnju - nije inače da mislim kako je kontrola nešto više osim iluzije - ali, znate već. Prije 8 i pol mjeseci svijet je stao i od tada se nije pomaknuo - sve dok se moj sin nije rodio. Nije to loša stvar. Nekako me uvijek drži više na koljenima i čuva me od mog arogantnog, samopouzdanog stava tipa “Ok, Bože, sve kužim” kojega uvijek i u svakoj prilici brzo usvajam.

Naš mali dječačić je možda začet u nasilju, ali on je dar Božji - predivan dar koji je ispunio prazninu u našoj obitelji koje nikada nismo bili svjesni. On nas je upotpunio.

Tako sam zahvalna što sam se povezala s drugim majkama koje su zatrudnjele činom silovanja. Mi smo heroji, a ne žrtve! Moj me sin iscijelio.

Pritisak, koji je dolazio iz medicinskih krugova, da pobacim mi je širom otvorio oči. Toliko puta su mi rekli kako će to biti “jednostavno” i kako “ću brzo moći nastaviti sa svojim životom” čim bude gotovo. Srce mi se kidalo kada sam to morala opetovano slušati. Čak su i neki prijatelji smatrali da je bilo pogrešno što sam odlučila spasiti bebu - da to neću moći emotivno podnijeti. Znajte, svaki puta, mi se sami osnažujemo kada drugima dajemo snagu… I tko zna koliki bi životi na taj način još bili spašeni?

Jennifer Christie je supruga i majka 5 djece, blogerica je na www.savethe1.com. Koristi svoje srednje ime umjesto prezimena kako bi zaštitila identitet obitelji.

Izvor: https://www.lifesitenews.com
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: