Nakon svega što smo proživjeli možemo reći samo: „Bože, Ti sve znaš, Ti nas vodi“

Svjedočanstvo obitelji Nakić uz krepost ufanja: „Samo beskrajno pouzdanje i ufanje u Božju ljubav i brigu može donijeti ovakve plodove!“
Autor: susretobitelji.hr/Laudato/M.P. Photo: speroforum.com petak, 17. srpnja 2015. u 11:55

Nikolina: Kad sam razmišljala kako započeti ovo svjedočanstvo, shvatila sam da se moram vratiti na sam početak. Naime, ja osobno nikada nisam ni trebala biti rođena. Moja je majka zatrudnjela sa mnom kao gimnazijalka, a tata je bio četiri godine stariji student. Pritisci da se moj život skonča bili su tako veliki da su majku na prevaru odveli liječniku pod izgovorom da ide na redovni pregled. No, Providnost je htjela da se liječnik smilovao uvidjevši tugu i bespomoćnost moje mame i pod izlikom da je za pobačaj prekasno, dopustio mi da se rodim. Supruga sam upoznala kada je župni pjevački zbor iz Jastrebarskog u kojem sam pjevala gostovao u Šibeniku. Bili smo smješteni po obiteljima, a meni je dopala upravo njegova kuća. I tako je sve počelo. Vrlo brzo smo se prepoznali, zaručili i vjenčali. Sina Josipa smo dobili 2002. godine, a Roko nam je stigao dvije godine kasnije.

Rođenje našega trećeg djeteta, naše predivne djevojčice Marije Karmele 2008. godine promijenilo je naš život zauvijek. Sve u vezi nje, njen dramatičan dolazak na ovaj svijet, moje i njeno preživljavanje od sigurne smrti bilo je prekretnica. Rodila sam je s 33 godine i u njenom porodu pošlo je po zlu sve što je moglo poći. Doživjela sam potpuno puknuće maternice i teško iskrvarenje. To je ozljeda od koje se umire, isteklo mi je toliko krvi da su mi se počeli gasiti organi i počeli su mi zatajivati bubrezi. Marija je rođena mrtva od gušenja krvlju i plodnom vodom pa su je morali oživljavati. Relativno brzo su je dobili u život, mene su pak stabilizirali nakon 24 sata.

Povrh svega, mlada babica koja nas je svojom pravodobnom reakcijom spasila sljedećeg dana poginula je u stravičnoj prometnoj nesreći. Duboko potresena, znajući da sam upravo ja bila posljednja osoba kojoj je ta žena prije svoje smrti spasila život, uz već predviđeno ime Marija svojoj smo djevojčici, njoj u čast, dodali i ime Karmela.

Nakon sedam dana kod kuće sam kćer držala na rukama ne vjerujući da smo obje preživjele nešto što se u biti ne preživljava. Kad se nađete u takvoj situaciji, počnete si postavljati određena pitanja. Pitanja poput: „Zašto sam pošteđena?“ i „Što želiš da učinim sa svojim životom?“ Nisam tada imala jasne odgovore, oni su se počeli nazirati tek kasnije.

Ivan: Nakon dvije godine saznali smo da Marija ima autizam. Ništa nismo znali o tome i nakon početnoga šoka i suza, mogli smo samo usmjeriti pogled na križ i reći: „Vodi nas Ti jer mi ne znamo kojim nam je putem ići, daj nam snage jer mi je po ljudskome nemamo i podaj nam prije svega mir da nas jača i krijepi u onome što nas čeka.“ U trenutku kad smo ufajući se u Boga čvrsto zagrlili križ, Marija je prestala biti teško savladivi izazov i postala je blagoslov. Učinila nas je boljim ljudima i naučila pravom značenju ljubavi koja se ne izražava riječima, već srcem i koja nastaje i potječe u duši. Tu njenu dušu prepoznajemo i volimo, kao onaj izvorni njen dio stvoren od Gospodina. Tamo nema autizma, nema bolesti i tamo se isključivo nastanila Ljubav. Ipak ne prestajemo se nadati da ćemo ju jednom vidjeti u „našem“ svijetu, a ne u svom. To je početak i kraj svake moje molitve kao njenog tate: da profunkcionira, progovori, da nam budućnost prestane biti toliko neizvjesna. No, te svoje nade stavljamo u Božje ruke.

Poslije Marijinog porođaja liječnici su bili vrlo jasni rekavši da tijelo moje žene neće dočekati kraj eventualne sljedeće trudnoće, jer maternica ne može izdržati novo rastezanje. S medicinskoga stajališta novi život za moju suprugu značio bi sigurnu smrt!

Nikolina: Nismo željeli raditi kompromise sa svijetom već živjeti ispravno i kad smo shvatili da sam ponovo zatrudnjela, za mene nije bilo dileme: ili ću roditi to dijete, ili ću umrijeti pokušavajući. U sedmom mjesecu trudnoće pomirena sa sobom i Bogom otišla sam na jedno hodočašće. U svojem srcu i umu imala sam samo jedan vapaj. Majčinski vapaj. Ne da preživim ja, tu sam nadu pustila dragome Bogu na volju, no moje srce uzvikivalo je samo jednu molitvu: za zdravlje moje kćeri. Teškom mukom sam mogla moliti za išta drugo, jer je sve počinjalo i završavalo samo s njom. Mariji Velikoj povjerila sam Mariju Malenu.

Poslije svete Mise, a prije klanjanja svećenik je izgovorio molitvu za ozdravljenje duše i tijela, a ja sam osjećala kao da mi gori utroba. Trajalo je to svega nekoliko minuta i oblio me znoj. Nazvala sam svoje u Šibenik da provjerim ima li možda kakve promjene s Marijom. Ali sve je bilo po starom, tako da još uvijek nisam znala što se dogodilo. Sve se razjasnilo na ultrazvučnom mjerenju ožiljka maternice mjesec dana prije poroda. Sjećam se očigledne zbunjenosti doktorice koja mi je mjerila ožiljak, jedanput, dvaput, triput, svaki puta govoreći kako je medicinski nemoguće da on bude debeo kao okolno tkivo. No bilo je baš tako!

Mihovil je rođen sretno, no priča je ipak dobila još jedan nevjerojatan zaplet jer sam dva dana po porodu dobila smrtonosnu plućnu emboliju koja je bila otkrivena samo zato što sam bila u bolnici. Ispostavilo se da je stvar genetske prirode (od nje su mi umrle baka i prabaka). Zapravo spasilo me rođenje tog četvrtog djeteta, jer bi me ugrušak dohvatio kad tad. Prava je istina da sam svom četvrtom sinu darovala život, a on je darovao život meni. Samo beskrajno pouzdanje i ufanje u Božju ljubav i brigu može donijeti ovakve plodove!

Ona pitanja koja sam si postavljala nakon čudesnog preživljavanja Marijinog porođaja nakon nekog vremena su počela dobivati odgovore. Kako se zbog prirode Marijine bolesti nisam mogla vratiti na dotadašnji posao okrenula sam se svojoj prvoj ljubavi – pisanju. Neki portali i novine prepoznali su moje pisanje koje je očito pronašlo put do srca ljudi. Zahvalna sam što se na taj načini mogu boriti za naše vrednote, a posebno za zaštitu nerođenih, što smatram svojom najvažnijom zadaćom.

Ivan: Ufajući se u Božju milost i pomoć, kao obitelj nastojimo živjeti radosno krijepeći se sakramentima i prakticirajući svakodnevnu obiteljsku molitvu krunice. Kao roditelji želimo biti živ i autentičan primjer svojoj djeci, jer djeca uče promatrajući svoje roditelje. Kao otac želim svojoj djeci pokazati i dokazati da je naša vjera čvrsta i beskompromisna i usaditi im takve temelje da i oni jednoga dana mogu ponosno prenositi istinu našega Gospodina u svojim obiteljima i u društvu. Svojim dječacima želim posvjedočiti što znači biti glava obitelji po uzoru na Krista.
 

Da biste komentirali, prijavite se.