Odlučio je oduzeti si život, ali Bog je promijenio njegove planove do temelja

Odlučio je oduzeti si život, ali Bog je promijenio njegove planove do temelja

Stefan Driess odrastao je u uvjerenju da ga njegov otac ne želi. Zapamtio je njegovu rečenicu koja mu je odzvanjala u ušima cijelo djetinjstvo: „To kopile neka umre.“ U tinejdžerskoj dobi, Stefan je saznao da ga je biološki otac ostavio i da je djetinjstvo proveo s očuhom. Zamrzio je očuha jer ga je odbacivao, a oca jer ga je napustio. Počeo se družiti s huliganima, sudjelovati u tučnjavama, konzumirati alkohol i droge. Mrzio je sebe i sve oko sebe.

Stefan_svjedocanstvo.jpg
Autor
otvorenonebo.com/Laudato/I.N.
Fotograf
otvorenonebo.com
Objavljeno:
 
08.04.2015 16:23

Odakle je dolazila ta duboka mržnja?

Danas znam da je dolazila iz djetinjstva. Uvijek kažem da prenosimo drugima samo ono što smo i sami doživjeli. Iskusio sam mnogo nasilja i odbacivanja, najviše od oca. Zbog toga sam mrzio sebe, a onda i druge.

Kasnije ste se jako borili protiv osjećaja da ste zakazali. Zašto ste mislili da ste zakazali?

Stalno su mi govorili da sam nevažan i da neće biti ništa od mene. Moja obitelj bila je socijalni slučaj za njemačke uvjete. Govorili su mi da nisam društven. Zbog očevog odbacivanja, majčinih izjava i svega što me okruživalo, nisam imao  očekivanja od sebe.

Što ste željeli biti? Za čime ste čeznuli?

Uvijek sam želio biti na televiziji (smijeh). Nisam imao neke snove. Strah od razočaranja doveo me do toga da uopće nisam maštao. Ako bih nešto i želio, nisam očekivao da bi se to i ostvarilo. Nigdje nisam doživio ohrabrenje. Mislim da svatko želi biti voljen i poseban. Pokušao sam biti poseban tako da sam radio ono što se od mene očekivalo. Tako sam htio steći poštovanje, posebno među huliganima.

Zamjena za obitelj

Rekli ste da ste uvijek tražili oca jer ga nikada niste imali?

Čovjek isprva nije svjestan. Dok sam trenirao karate, pronašao sam u treneru nekoga poput oca. Tada sam prvi put doživio da me je netko ohrabrio i vjerovao u mene. Bio je to snažan poticaj. Ubrzo sam postao jedan od najboljih u školi. No, on je također otišao iz mog života kada je zatvorio školu. Stalno sam tražio ljubav, priznanje i obitelj.

Zatim ste se počeli družiti s huliganima. Prije toga, otišli ste s prijateljima na utakmicu. Zapamtili ste taj dan. Zbog čega?

Zanimljivo je da me nogomet nikada nije zanimao, ali kada sam došao u Kaiserslautern oduševilo me je njihov jedinstvo. Tisuće ljudi okupilo je nešto što im je bilo zajedničko. Takvo što još nisam doživio. Onaj osjećaj pripadnosti, koji treba dati obitelj, doživio sam tamo. Pripadao sam negdje i mogao sam se poistovjetiti s tim ljudima. Primijetio sam da tamo ima tzv. huligana, koje vrlo poštuju. To me je oduševilo. Htio sam pripadati nekoj grupi i nikada nisam planirao biti loš ili zao. Samo sam tražio priznanje i poštovanje, kao i mnogi mladi, a ono se moglo dobiti na taj način. Osnovali smo bandu „Red Devils“ (hrv: Crveni vragovi). Ta banda postala je moja obitelj. Provodili smo mnogo vremena zajendo, sastajali se u jednom kafiću gdje smo na jedan zid nacrtali naš znak – đavla. Time smo htjeli pokazati da nas to povezuje, da tu pripadamo. Mnogi od nas tražili su obitelj. Bio sam jedan od vođa grupe, motivator za mnoge stvari.

Tražeći smisao

„Red Devils“, đavolja glava u kafiću... Sve to zvuči dosta mračno. No, stvari su postajale još mračnije. Što se dalje događalo?

Tražio sam više. Pitao sam se zašto živim i zašto postojim. Danas znam da svatko u svom srcu traži susret s natprirodnim Bogom. Tako sam i ja tražio u natprirodnom svijetu. No, nisam znao da sam postao medij, došao sam u kontakt s duhovima.

Niste bili svjesni da tražite Boga, već ste jednostavno tražili „nešto“?

Zapravo sam „raskrstio“ s Bogom još kao tinejdžer. U Crkvi iz koje sam dolazio nisam pronašao odgovore za svoj život. Mislio sam da je Crkva za slabe i starije ljude koji su pred smrt. „Još ću jednom otići u Crkvu malo prije smrti, da dobijem nekoliko pluseva.“ Tada sam htio živjeti svoj život, kako mladi često govore. No, nisam imao pojma u što se upuštam. Nisam razumio koliko su ta dva svijeta stvarna - svjetlo i tama. Jedna poznanica približila mi je taj svijet. Probao sam stvari poput pomicanja čaša. Smatrao sam to bezazlenim. Isprva sam pronalazio objašnjenja, zbog čega se čaša pomiče. No, nisam znao da se upuštam u igru koja više nije samo igra. To me skoro stajalo života. Otvorio sam vrata nevidljivog svijeta, a onda je taj svijet počeo utjecati na mene bez mojeg znanja.

Spomenuli ste da ste došli u kontakt s duhovima. Kako to mislite? Nije li to samo ljudska mašta ili?

Pokušavao sam sebe uvjeriti u to, objasniti ta iskustva. Mogu se objasniti mnoge stvari, ali tada nastupe situacije u kojima primijetite da je iza toga nešto drugo. Primjerice, u kontaktu s duhovnim svijetom, mogao sam ih vidjeti. Mogao sam ih čuti. Bio mi je potreban medij na početku, ali ulaskom u taj svijet dobio sam sposobnost da i sam vidim te sile. Znao sam stvari o budućnosti koje inače nisam mogao znati. Događale su se čudne stvari.

Nekima je to možda super i tajanstveno, ali u tome nije bilo ničeg dobrog. Zašto?

Isprva je i meni bilo super. Ipak to ne može svatko. Duhovi su rekli da sa mnom mogu uspostaviti dobar kontakt. Bilo je „vrlo dobro“ kada sam dovodio ljude k njima, ali onda sam primijetio da se kod tih ljudi događaju promjene. Kod mene također. Gubili smo kontrolu nad svojim životom i preuzimal su ju druge stvari. Bio sam zapanjen pa sam se počeo bojati. Zanemarivao sam to i nastavio dalje. Ako počnem razmišljati i zaključim da postoji tamna strana, znao sam da ću se morati suočiti s time da postoji i Bog. To nisam htio u svom srcu, u kojem sam optuživao Boga za svoj život.

Mogli ste čuti glasove. Jeste li bili psihički zbunjeni? Kako to objašnjavate?

Toga sam se bojao. Nisam mogao razgovarati s nekim o tome jer sam se bojao da će me poslati na psihijatriju. To zovu shizofrenijom. Pitao sam se jesam li još normalan, ali glasovi su bili vrlo jasni. Govorili su mi da ubijem, posebno tijekom tučnjava. Više se nisam mogao kontrolirati, čuo sam: „Ubij, ubij, ubij!“

Susret s Bogom

Htjeli ste se izvući iz svega. Zašto to nije bilo jednostavno?

Često sam pokušavao, razvio sam snažnu volju u karateu, ali nisam mogao. Nekoliko dana bilo je dobro, a ondaopet sve lošije. Zaista amogu reći da je nešto počelo upravljati mojim životom.

Došao je dan kada ste čuli glas koji vam je govorio da se ubijete. Jesu li to mogle biti i Vaše misli? Bili ste na rubu i htjeli prestati. Kako ste znali tko govori?

Da, došao je trenutak kada je glas rekao da se ubijem. Proje toga, dogodile su se stvari kroz koje sam postao svjestan stvarnosti tog nevidljivog svijeta. Duhovi koje sam zazivao pokazali su pravo lice kada sam htio prestati. Više nisu bili lijepi, bijeli likovi. Sada sam vidio što se krije iza toga. Bilo je više stvari: sudski procesi, prekid s djevojkom, a na kraju i taj glas doveli su me do toga da više nisam želio živjeti. Pokušao sam se ubiti. To je bio više poziv u pomoć. Dogodilo se pred diskotekom gdje sam znao da će doći prijatelji. Zarezao sam žile, samo da privučem pažnju, ali tada je bilo drukčije. Mislio sam da gore od ovoga ne može biti. Rekao sam: „Ako postoji pakao, on ne može biti gori od ovoga u meni.“ Mrzio sam sebe i druge. Nisam imao nikakvu perspektivu. Planirao sam gdje ću se ubiti i kada.

No, dogodilo se nešto drugo?

Nikada nisam pomislio da se tako nešto može dogoditi. Odlazeći te noći u vinograd, gdje sam se mislio ubiti, doživio sam kao da je netko uključio veliki ekran. Vidio sam ogromno platno i moj život prolazio mi je pred očima. Bilo je strašno što nisam vidio nijedno dobro koje sam učinio, kada sam kupio hranu gladnoj osobi ili otišao s majkom u Crkvu.  Vidio sam sve što sam učinio, ali u čemu nije bilo ljubavi. Vidio sam kako sam tukao ljude i gotovo ubio neke od njih, kako je majka plakala jer više nije znala što bi, kako sam lagao i krao. Kao da mi je netko rekao: „Ovo je tvoj život.“ To me je potreslo. Imao sam oko 22 godine. Nikada nisam htio postati takav. Shvatio sam da sam postao gori od očuha kojeg sam mrzio. Majci sam govorio: „Ne želim biti kao on. Kada odrastem, ubit ću ga.“ Postao sam čak i gori od njega. Tako sam u tom vinogradu počeo plakati, što kod mene nije normalno. Zazvao sam Boga, pitajući se postoji li uopće.

Kako ste reagirali?

Razgovarao sam s Bogom, ali ne baš pobožno. Nisam se znao moliti, a molitve iz knjižnice bile su mi prazne. Rekao sam nešto poput: „Ako postojiš, učini nešto. Ako postoji pakao, znam da ću otići tamo. Ako nešto ne učiniš, gore od ovoga ne može biti. Ubit ću se.“ Zatim sam doživio nešto na što sam kasnije pronašao odgovor u Novom zavjetu. Dotad, nisam znao da to tamo piše. Doživio sam snažan vjetar, kakav se spominje u Djelima apostolskim. Bio je to vjetar koji je odjednom zapuhao i bio je vrlo jak. Dotaknula me vrlo snažna sila, kao da me odvela u neku drugu dimenziju. Osjetio sam ljubav i mir. Prožela je svaki dio mene, svaku sitnicu. Osjetio sam da sam prihvaćen. Tada sam prvi put u životu doživio takvo što.

Nije li to bila možda neka utvara ili? Ipak ste imali posla s duhovima?

To može netko pomisliti, ali bilo je tako stvarno. Stvarnije od bilo čega što sam ikada doživio. Bilo je čisto i ispunjeno mirom. Uistinu, nije bilo s ovoga svijeta. Bilo je vrlo snažno, a ja sam trebao tako snažan doživljaj. Misao ili tračak nade ne bi mi mogli pomoći. Već sam izgubio svaku nadu. Svašta sam probao da bih se izvukao. Moralo se nešto dogoditi. Danas znam da je to učinio Bog u svojoj ljubavi. Ta noć promijenila je moj život.

Novi život u Kristu i s Kristom

Tada ste čuli novi, drukčiji glas. Što ste čuli?

Bilo je prekrasno. Nakon tako snažnog doživljaja, nedostaju mi riječi kada to pokušam opisati. Poslije toga, primijetio sam da se nešto promijenilo u meni. Moj um govorio je: „Ideš na sud, ići ćeš u zatvor. Sve ostaje isto.“ No, nešto se dogodilo unutar mene. Više nisam čuo glas koji me je nagovarao da se ubijem. Osjećao sam mir i nadu u srcu, a nježni glas rekao mi je: „Živjet ćeš.“ To je bilo ono što sam tražio čitav život, da netko želi da živim. Pogledao sam u nebo jer sam znao da razgovaram s Bogom. To je molitva. Rekao sam: „Bože, ako si to ti, pokaži mi put. Ja te ne mogu pronaći, ne znam kako te pronaći.“

Što se kasnije dogodilo?

Volio bih da mogu reći da je sve bilo divno i krasno nakon toga. Bilo je dobro nekoliko tjedana. Čekao sam da se opet dogodi nešto izvanredno. Možda da svrati neki anđeo, što se nije dogodilo (smijeh). Moja veza s djevojkom malo se popravila i život je tekao dalje. Onda mi se majka jako razboljela. Bila je na odjelu intenzivne njege. Često se događa da se sjetimo Boga kada nam je teško. Tada sam ga zamolio da mi pomogne. Nikada ne bih ni pomislio da ću odgovor pronaći u Isusu i kršćanstvu. Sreo sam ljude koji su mu govorili da su doživjeli Isusa. Bio sam prilično suzdržan prema tome. Rekli su mi da Isus može pomoći majci i meni. I to mi je promijenilo život. Jednog dana, položio sam svoj život u Isusove ruke. Bila je to vrlo jednostavna molitva. Tada sam svjesno odlučio da On smije utjecati na moj život. Kada su kršćani molili sa mnom, osjetio sam da me ponovno ispunila ista snaga i ljubav kao onda u vinogradu. Bog mi je pomogao da ostavim mržnju i odjednom, mogao sam voljeti. Nisam to vježbao, nisam sebe uvjeravao u to. Poslije molitve, bio sam novi čovjek. To je bilo nevjerojatno stvarno. Išao sam ulicom, gledao ljude i mislio: „Prijeđi na drugu stranu ulice ili ću te zagrliti, htio ti to ili ne.“ Mogao sam voljeti druge ljude.

Jeste li mogli voljeti očuha?

Nešto kasnije, očuh je svoj život svjesno predao Isusu. Iako isprva nije razumio promjenu u mom životu, ubrzo je shvatio da je ona vrlo stvarna. Budući da je i on odrastao, a da nije primio ljubav, mogao sam mu oprostiti jer sam bio ispunjen ljubavlju.

 Neprestano ste tražili oca. Jeste li prihvatili to što se odrasli bez njega?

Da, ali postao sam svjestan da sam uvijek imao Oca koji je pazio na mene. To je moj Bog. Tražio sam oca u duhovnim voditeljima i pastirima, ali prekrasno je što moj Nebeski Otac to nije dopustio. Postojala je opasnost da te ljude stavim na mjesto na kojem On želi sjediti. Sjećam se kako mi je jednog dana rekao u srcu: „Prestani tražiti oca. Ti postani otac.“ Morao sam kapitulirati i priznati da ne znam kako biti otac. To je za mene bio početak puta u Božje srce, u Njegovu Očinsku ljubav. To još uvijek učim.

Otac ste dvoje djece. Kako se snalazite?

Mislim da želimo biti bolji ljudi nakon što prođemo teška razdoblja. No, primjećujem da ne mogu biti otac bez Nebeskog Oca. Ono što osjećam prema svojoj djeci, uči me o tome što moj Nebeski Otac osjeća prema meni. To je još jedan način na koji Ga bolje upoznajem. Volim biti otac i mogao bih biti stalno s djecom doma. Uživam jer im mogu pružiti barem dio onoga što ja nisam imao, ali ne vlastitim snagama, nego kroz ljubav mog Nebeskog Oca.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: