Otac sedmorice sinova: „Ovaj hrvatski san mi je ljepši od američkog sna!“

Otac sedmorice sinova: „Ovaj hrvatski san mi je ljepši od američkog sna!“

Slavko (49) i Ivanka (42) Škibola iz Zadra roditelji su sedmorice sinova: Roko (20), Dino (18), Josip (14), Mihael (10), Rafael (7), Gabrijel (5) i šestomjesečni Benedikt. Nisu mislili da će biti roditelji brojne obitelji. Dvoje djece bila je njihova 'vizija'.

1.jpg
Autor
Ines Grbić/Laudato
Fotograf
Željka Tomaš
Objavljeno:
 
03.02.2014 13:41

„S vremenom, kako je Bog ulazio u moj život, to se počelo mijenjati. To nije moja pobjeda. To je pobjeda Isusa Krista - da imam toliku obitelj i otvorenost životu. Nije to moja hrabrost niti to pripisujem sebi. Kao branitelj, imao sam jedno dijete, drugo je bilo na putu, i tu sam mislio stati. U neokatekumenskoj zajednici u kojoj smo, živi se radikalno kršćanstvo, ako se može tako reći. Proučavamo Sveto Pismo, tumačimo evanđelje. Kako sam više počeo čitati Sveto Pismo i kako sam ušao u zajednicu, Bog mi je otvorio vidike. Bog mi je osobito otkrio da budem otvoren životu i da prihvatim toliku djecu. Sve je to Božji dar i zahvalni smo mu“ kaže Slavko.

Taj automehaničar po struci je umirovljeni hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata. S obitelji živi u podstanarskom stanu u Zadru. Ostavio je lagodniji život u Americi gdje je živio od 1985. do 1991. g., napustivši je u zovu ljubavi u obrani Hrvatske.

„Vratio sam se iz Amerike 1991. g. baš zbog želje da branim domovinu, obukao sam uniformu hrvatske garde. Mislio sam tamo osnovati život, kako se kaže, ostvariti američki san. Bio sam tamo i u vezi i mislio se oženiti. No, Bog me vodio nekim drugim putevima, za ostvariti hrvatski san. Ljepši mi je ovaj hrvatski. Bez obzira na naše materijalno stanje, ne bih se mijenjao za američki san. Meni je ovo ljepše. Ljudi su mi govorili, 'Di ideš u rat?'. Neki su me ohrabrivali, a neki rekli da idem iz blagostanja u rat, da nešto nije u redu sa mnom. Išao sam i s razumom, ali više me vodilo srce. Bilo mi je nepojmljivo da sam tamo, a da je u mojoj zemlji rat. Na CNN-u sam vidio Krvavi Uskrs i to me diralo, nisam bio miran, da stojim u Americi a da ne činim ništa, da moja zemlja pati i razara se“ kaže Slavko.

Braneći Kruševo u zadarskom zaleđu spašavao je, tada ne poznavajući je, suprugu Ivanku, koju je upoznao u izbjeglištvu. Slavko je nezaposlen, ljeti kao redar pomaže u zadarskoj katedrali sv. Stošije. Ivanka je na trogodišnjem porodiljnom. Kad su se vjenčali, Slavko je imao 28, a Ivanka 22 godine.

Lakše nositi trudnoću, nego reakcije okoline

„Svako dijete je jedna borba. Uvijek je bila borba u meni. Najviše napada bih doživljavala kad bih bila trudna. Sad ne toliko, kad porastu. Lakše je, nisam toliko na udaru. Kad sam trudna, najveći su napadi okoline, čak i bližnjih. Govore, što smo ludi, da imamo zaštitu, zašto toliku djecu rađati; da treba malo više paziti na sebe. Ja to ne vidim tako. Ja se dobro osjećam,  zadovoljna sam u životu. Imam uistinu veliko bogatstvo! Djeca su mi veliko bogatstvo. Bez obzira na probleme i poteškoće, zadovoljna sam. To je moj put spasenja. Tako sam to doživjela, to je u meni“ kaže Ivanka. Ne obazire se na to što ljudi govore. Zna što je ispravno.

„Mirna sam po tom pitanju. Kažem da Bog to sve vodi, Bog to daje. Ne objašnjavam previše. Što bi rekla moja svekrva: Bolje deset u kolijevci, nego jedno na savjesti. To me uvijek vraća. Ne bih mogla živjeti s time da nešto napravim, to bi me uništilo, doslovno“ kaže Ivanka; svako rađanje opisuje kao fantastičan, neopisiv, poseban doživljaj.

Iako je sklonija djevojčicama, kojima se i znala ponadati do četvrtog djeteta, nakon četvrtog sina ne misli o tome. Rekli bi mi: „A, jadna, jadna ti, ako opet bude sin“. Ako Bog to da, to je najbolje za mene. Bog zna što je najbolje za mene i Bog mi to daje! Nije mi naporno podizati djecu: sve dolazi iz glave. Kad se u glavi stvari poslože, onda sve ide. Čovjek sam sebe može zakočiti i reći da ne može. S molitvom i Bogom sve se može. Bog daje snagu. Nije čovjek toliko umoran ni iscrpljen. I sve se stigne. Bog je otklonio od mene i strah od nedostatka novca. Vidim da to nisu moje snage, to ne dolazi od mene. Bog daje kad on hoće i koliko on hoće. Bude situacija da nemaš, ali Bog tako daje i to treba prihvatiti. Nije život u izobilju, samo da imaš. Bolje da djeca nauče da nekad i nema, i da ima, pa nauče cijeniti“ kaže Ivanka.

Potječe iz obitelji s petero djece: dva brata i tri sestre. Ni njena obitelj nije blagonaklono gledala na tako veliko majčinstvo. „Najviše me čude ljudi koji su u Crkvi, kad na trudnoće čudno reagiraju. Ne čudi me za ljude koji nisu u vjeri. Sablaznilo bi me kad bih ušla u crkvu, pa čujem: 'Ajme majko, vidi vidi, opet trudna'. Nije ugodno to čuti. Ali znam da sam na pravom putu. Nemojte se bojati! S Bogom je sve moguće! Bitno je imati vjeru i moliti se, dati djeci prave, kršćanske vrijednosti. Sve ostalo će Bog nadodati i sve će se posložiti. Bit će poteškoća, ali to se uz Boga lakše nosi“ poručuje Ivanka.

'Koga Bog stvori, njemu i hlače skroji'

Od malih nogu djecu uče molitvi, redoviti su na misi i u Neokatekumenskoj zajednici. U obitelji s djecom mole Časoslov i druge molitve. „Djeca se nekad srame da su iz brojne obitelji, dožive neugodnosti od vršnjaka i okoline. Teže to podnose, no uspiju se nositi s time. U kući kad razgovaramo, ponosni su na svoju braću i obitelj. Znaju se potužiti, koliko nas ima, da je to puno... Kažem im da mogu biti sretni i ponosni da imaju toliko braće, da jedno drugo podržavaju. Mnogi bi htjeli imati bratu ili sestra, a ne mogu iz raznih razloga. Jednog dana će to osobito vidjeti, moći će biti podrška jedno drugome, duhovno i materijalno. Ako iz početka to ne vide, kažem im, poslije će pogotovo vidjeti plodove i svatko će biti ponosan na svoga brata“ kaže Slavko.

Kad je dobio četvrto dijete, požalio se jednoj redovnici da neće moći uzdržavati obitelj. „Ona mi je rekla po domaću: 'Ne brinite se. Koga Bog stvori, njemu i hlače skroji'. To me ohrabrilo. Bog uvijek providi. Bog je velik. Bog mi providi na način da mogu ići nešto raditi, da mogu zaraditi. Bog se uvijek brine. Nismo mi ti koji se brinemo sami o sebi. Trebamo dati da nešto i Bog čini u našem životu. Jedino tako možemo naprijed“ kaže Slavko.

Na komentare 'Koliko djece imate, što stvarate toliku sirotinju u ovolikoj krizi', se ne obaziru. Znaju se s tim nositi, naučili su što je bitno u životu: Bog, obitelj, molitva. „Znam da ne znaju što govore. U zabludi su i ništa ne komentiramo“ kaže Slavko. Potječe iz obitelji sa sedmero djece: od petero braće jedan je svećenik, fra Šime Škibola, od dvije sestre jedna je benediktinka na Hvaru, Ivana, a fra Gabrijel Škibola je Slavkov nećak. Pokojni tata Vinko i majka Slavka (84) puno je molila kroz život i eto plodova pobožnog truda roditelja.

„Bez Boga je teško. S Bogom je sve moguće. Sve prepreke, križeve i bolesti, lakše se svladavaju uz Božju pomoć. Ohrabrio bih mlade da ne gledaju prvenstveno materijalno. Mladi gledaju kako se osigurati, misle da najprije treba nešto stvoriti, opskrbiti se, imati materijalno, stan, auto, pa kažu, 'Onda ćemo se vjenčati'. Nas dvoje smo siromašno ušli u brak. Bog to pomalo vodi i možemo živjeti. Može se živjeti uz slogu, razumijevanje, poštivanje, ljubav između muža i žene. Neka se mladi ne boje ulaziti u brak, neka se ne boje obitelji. Neka budu otvoreni životu, žene rađanju, ako mislimo opstati. Nemojmo da naša Hrvatska i naš narod izumru. Molim se za to, da se bude otvoren životu i da se više rađa u Hrvatskoj“ poručuje uvijek vedri Slavko, dok Ivanka u naručju drži Benedikta: Blagoslovljen je narod po takvim obiteljima. Čestitamo!

Fotogalerija
5
2
44
3

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: