Prilagoditi se Božjim planovima...

Svjedočanstvo obitelji Puljek - onima koji se u Njega uzdaju On sve na dobro okreće!
Autor: susretobitelji.hr/Laudato/M.P. nedjelja, 28. lipnja 2015. u 15:22

Mirela: Naš zajednički životni put započeo je na hodočašću u Fatimu 1997. kad smo osjetili
uzajamnu privlačnost, pa Majci Božjoj zahvaljujemo što nas je spojila. Iako sam još bila studentica pri završetku studija, nisam se bojala ući u sakrament ženidbe, dapače, to me ispunjavalo veseljem što se mogu otisnuti na novu pučinu. Sve se tada savršeno poklopilo pa se rado sjećamo velikoga Božjeg blagoslova koji je na nas zazvao danas sveti Ivan Pavao II., kad smo bili na blagoslovu mladenaca u Vatikanu 1999. Prvo dijete, rođeno krajem iste godine, bilo nam je velika radost, ali ubrzo su nastupile nove okolnosti.

Mario: Nakon rođenja prvoga djeteta iznenada sam dobio posao na brodu koji sam i prihvatio. To je uvelike promijenilo našu životnu situaciju, jer smo bili razdvojeni. A onda, tek što sam se vratio, ostali smo trudni s blizancima. To me je potaknulo da prihvatim posao na kopnu. S obzirom da nikad nismo imali dvoje djece, nego prvo jedno, a onda odmah troje, četvrto dijete nakon godine dana stvarno nas je iznenadilo, jer se činilo kao da imamo trojke, a ne blizance. Međutim, tada smo već počeli nazirati Božji plan o više djece (Mirela: „Tek tada!“), iako nam se, kad smo se uzeli, činila idealna slika Svete obitelji s jednim djetetom. Shvatili smo da naši planovi nisu Božji planovi, pa smo se „prilagodili”  Njemu.

Mirela: Naime, djeca nisu stizala u povoljna vremena, niti je fakultet bio završen, niti smo imali riješeno stambeno pitanje. Tek smo se borili za radna mjesta, a ja sam se kao majka posebno nosila s poteškoćom kako priopćiti svoju trudnoću na poslu, koja svaki put, iznova, nije bila prihvaćena kao radosna vijest, nego kao nepogoda. Međutim, mi smo dopuštajući Bogu da nas iznenadi svaki puta sve više bili zadivljeni, tijekom 16 godina primajući svako od naše sedmero djece kao Božji dar, kao da je u njemu samo Dijete Isus.
Usprkos tome, što smo davno prerasli ljudska poimanja što je to normalna obitelj i koji je to
„normalni“ broj djece, nama je bilo nekako „normalno“ s ushićenjem primati svako novo Božje dijete u svoju obitelj. Prožimao nas je osjećaj zahvalnosti za dar ljubavi i povjerenja koje je Gospodin imao u nas. I danas, kad nam netko kaže: „Nije vas trebalo biti toliko, vidiš kako ti je teško sve uskladiti, izdržati, podnijeti!“, kažemo, „Pogledajte, a koji se od njih nije trebao roditi? Koga od njih nije trebalo biti?“ Obično svatko na to zašuti, jer odgovora na to nema. Ipak svi zanijeme pred veličinom života. Svi su oni sad mali ljudi i Božja će se veličina, vjerujem, u njima tek očitovati. Tomu se nadamo i za to molimo. Međutim, nama je divljenje svaki put bilo sve veće kad smo se otvorili Božjem iznenađenju, primili smo svako dijete kao Božji dar, kao da je u njemu samo Dijete Isus, i što smo mogli biti i što jesmo, nego preplavljeni radošću i zahvalnošću.
Činjenica je da smo tijekom vremena mijenjali gradove, nastambe, poslove, često u neizvjesnosti i muci u molitvi osluškujući Božja nadahnuća i poticaje. No, također je činjenica da smo mu svakim korakom sve više otvarali srce bespridržajno, poput Abrahama, i naša je vjera rasla. Bilo je predivno Bogu vjerovati i pustiti se lahoru Njegova Svetog Duha. Znali smo, doduše, da onima koji se u Njega uzdaju On sve na dobro okreće. Doista je imalo smisla vjerovati Mu jer nas nije ostavio, nago nam je darovao preobilno – milost na milost!

Mario: Kao muž i otac i ja sam odlučio u svom životu staviti svoje pouzdanje u Boga, u njegovu Providnost, za sve egzistencijalne potrebe svoje obitelji. I zaista, mnogo puta sam osjetio Božju intervenciju onda kad ja nisam imao rješenje problema. Istaknuo bih i vlastite pogreške koje se događaju kad mislim da mogu sam djelovati, bez Boga. Kad postavljam pitanja zašto mora obavezno biti prisutan križ u našim životima, može li ga se izbjeći i ići lakšim putom. No, ubrzo dođe odgovor odozgor ‒ kad se najmanje nadam, kad mislim da nema izlaza. I tada dođem do spoznaje da Bog stvarno od mene želi da se pouzdajem u Njega, da Mu potpuno vjerujem, te tako ostvarim što savršeniji odnos s Njim, a po tome i s ljudima.
U razvijanju svog odnosa s Bogom i ljudima jačaju me i prosvjetljuju sveti sakramenti Crkve
(ispovijed i Euharistija), koji su oslonac duhovnoga života naše obitelji, a iz kojih onda proizlaze sva dobra koje mi kao ljudi možemo širiti u ovom svijetu. Zapravo, iako je svaka obitelj mala kućna Crkva, ona ne može biti vjerodostojna ako služi samoj sebi, nego je iznutra nadahnuta dalje u krugovima širiti istinu Radosne vijesti. Nakraju, česta misao vodilja koju ne mogu ne spomenuti je Isusova molitva: „Ja za njih molim… za one koje si mi dao jer su tvoji (...)“ jer ona i mene nadahnjuje da i ja molim s Njime: „Bože, molim te da ne izgubim nijednog kojeg si mi povjerio…“, nijedno od ove dječice.

Mirela: I dalje nam je raditi na svakodnevnom planu međusobne ljubavi, zajedničke i osobne
molitve, vlastitog obraćenja, boljeg nasljedovanja primjera Josipa i Marije, bolje povezanosti s Voljom Očevom.

Mario: To što smo se odlučili za Krista, nama je to zaista bila odluka, nije bila slijepa i nismo
očekivali život bez križa, doduše, nismo očekivali da će neki puta križevi biti toliko teški, i tko zna kakvi nas još čekaju, ali baš su naši i vode nas u naše osobno uskrsnuće i susret u vječnosti sa svima svetima u radosti Oca nebeskoga.
 

Da biste komentirali, prijavite se.