U planinama Haita

Kao član humanitarne udruge Croatian Relief Services, imala sam priliku od 9. do 14. ožujka 2009. godine boraviti u misijskom posjetu Haitiju. Predvođeni voditeljem CRS-a velečasnim Giordanom Belanichem, naša se grupa sastojala od nekoliko liječnika i zubara, te članova medicinskog osoblja s područja New Jerseya i New Yorka; osnovni cilj našeg misijskog putovanja bio je pružiti medicinsku skrb i njegu siromašnom lokalnom stanovništvu. Preko 600 ljudi potražilo je u tih nekoliko dana pomoć naših medicinara koji su neumorno radili u mjestu na najvišem brdu na otoku, na koje smo se penjali pješice dva sata, i gdje ne postoji ni jedan liječnik, ambulanta ni zubna ordinacija.
 
Velečasni Giordano Belanich, voditelj hrvatske katoličke misije Bl. Kardinala Stepinca u Fairview, New Jersey, utemeljio je udrugu Croatian Relief Services prije dvadesetak godina. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj iz sjedišta udruge u New Jerseyu upućeni su bezbrojni kontejneri pomoći u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. No, ova udruga nije nakon rata, poput brojnih drugih, prestala s radom, već je velečasni Belanich putem Croatian Relief Services nastavio neumorno prikupljati i slati pomoć po cijelom svijetu, gdje god se za to ukazala potreba. Nakon prvog susreta s Haitima prije nekoliko godina, ova siromašna zemlja i njeni stanovnici osvojili su srce vlč. Belanicha. Putem Croatian Relief Services u Haiti je u više navrata upućena materijalna i financijska pomoć, a „father Gio“, kako svi prijateljski zovu velečasnog Belanicha, i osobno je nekoliko puta posjetio Haiti. U svoje posjete, kao i ovoga puta, često je uključivao i medicinske stručnjake koji mogu pomoći lokalnom stanovništvu na licu mjesta. Kad pitate father Gia što je na Haitima najpotrebnije, on vam uglavnom odgovara samo jednom riječju: „Sve!“ Već u prvim minutama mog boravka u ovoj fascinantnoj zemlji, potpuno sam razumjela značenje te riječi.
 
Nakon skoro četverosatnog, jedinog dnevnog direktnog leta s njujorškog JFK-a, oko 2 sata poslije podne sretno smo sletjeli u glavni grad Haitija, Port-au-Prince. Nedugo nakon nas u istu zrakoplovnu luku je sletio i bivši američki predsjednik Bill Clinton. Iz tog razloga su cijeli grad i zračna luka bili blokirani vozilima UN-a. Inače, saznali smo kako se za potrebe misije UN-a troši 600 milijuna dolara iz godišnjeg državnog budžeta ove siromašne države, gdje su službeni jezici francuski i creole. U zemlji vlada velika korupcija i nasilje, a stiče se dojam kako bi veći dio stanovništva umjesto sadašnjeg predsjednika Rene Prevala želio ponovno na čelu zemlje vidjeti bivšeg predsjednika Aristidesa.

Po našem dolasku toplom dobrodošlicom su nas dočekali predstavnici Croatian Reliefa u Haitima, na čelu s gospođom Raymond Pun, i direktno iz zračne luke odvezli nas u obližnji grad Croix de Bouquets. Ovdje smo obišli kliniku u izgradnji koju financira Dr. Michel-Ange Ferdinand, 60-godišnji Haićanin s dugogodišnjom medicinskom praksom u New Jerseyu. Ovaj liječnik i humanitarac s ogromnim entuzijazmom i zalaganjima pomaže svojoj teško osiromašenoj domovini i ljudima. U suradnji s velečasnim Belanichem on osim ove klinike planira i izgradnju škole, sirotišta i distributivnog centra humanitarne pomoći.
 

Surovo lice siromaštva
 
Odmah do njegove klinike na velikoj zemlji obrasloj raskošnim tropskim zelenilom živih boja, gdje slobodno šeću i u sretnoj zajednici žive magarci, pijetlovi, kokoši i svinje, naš Croatian Relief je sagradio bunar za svježu pitku vodu, koja je ovdje veliki problem. Father Gio je izrazio zadovoljstvo što je gospođa Raymonde Pun prihvatila njegov poziv da u potpunosti radi za Croatian Relief Services. Zahvaljujući njihovom zajedničkom angažmanu u Croix des Bouquets osim već donekle sagrađene ambulante, gradit će se uskoro Croatian Relief sirotište za gladnu djecu, distributivni centar za siromahe, škola za šivanje i poslovna škola za mlade ljude. Gospođa Pun nas je zatim odvela dalje u posjet jednom od mnogobrojnih sirotišta. Bio je to naš prvi kontakt s „poorest of the poor" – najsiromašnijima od siromašnih - više od stotinu djece različite dobi, od kojih su mnogi izgubili roditelje u prošlogodišnjem uraganu. No, okrutna je realnost da im sirotište već nakon navršene 14. godine više ne može pružiti utočište i ulica im preostaje jedina budućnost. Bilo je uistinu teško gledati grupu novopridošle izgladnjele dječice kako u sred bijela dana bespomoćno, u polusnu leže jedan do drugoga na cementnom podu… Bio je to tek početak surovih scena, kakvih ćemo još puno vidjeti u Haitima...
 
Bez obzira na ovu bremenitu i naizgled depresivnu svakodnevnicu, uvjerila sam se kako se život u ovoj zemlji trećeg svijeta temelji na zajedništvu i bojama. To smo imali priliku vidjeti za vrijeme posjeta najneobičnijem staračkom domu kojeg je osnovala gospođa Pun, plemenita duša, koju mnogi doživljavaju Majkom Terezom Haitija. Ona poznaje sve i svakoga; od nadbiskupa do siročeta u najsiromašnijoj četvrti Port-au-Princa. A istovremeno valjda ne postoji živuća osoba u Haitima kojoj ona nije na bilo koji način pomogla. U ovom staračkom domu više od stotinu starih žena spašeno je od sudbine ulice i prerane smrti. S raznobojnim maramama omotanim oko glave i obučene u vesele, šarene haljine pozdravile su nas toplim i zahvalnim osmijesima, a u njihovim blagim licima prepoznala sam naše hrvatske bake. Svakoj od njih data je mala drvena kućica za život, a ime velikodušnih donatora označeno je na pločici vanjskog zida kućice. Po ogromnom dvorištu slobodno su se šetale najrazličitije ptice, a grane tropskog drveća savijale su se pod raznovrsnim plodovima. Bilo je pomalo tužno napustiti ih i ponovno sam kroz njih shvatila da su svima nama najpotrebniji ljubav i toplina i da starost čeka svakoga od nas. U mislima sam ovo mjesto prozvala Rajskim Vrtom.
 
Sutradan smo iz urbane agresivnosti Port-au-Princa za nešto više od tri sata vožnje lošim neasfaltiranim cestama i serpentinama, stigli u puno mirniji grad na jugu Jacmel. Ovdje smo se s ekipom liječnika, medicinskog osoblja i ostalih humanitaraca hrabro zaputili na dvosatni misijski uspon u obližnje Meno planine. Sunce je pržilo i pješačenje je bilo prilično naporno, tako da je nekoliko kratkih pauza dobrodošlo. Za vrijeme jednog malog predaha, gostoljubivi seljaci su nam priredili pravi tropski doživljaj. Direktno s drveta ubirali su plodove kokosa, i čisteći ih uz put davali svakome od nas  osvježenje. Penjući se ovim tropskim brdima i istovremeno uživajući u pogledu na životinje kako mirno pasu, i ovu prekrasnu zemlju koju su lokalni seljaci obrađivali, nisam mogla ne diviti se Božjoj kreativnosti.
 
Pa zar nam nije sve dano? Dok smo se mi Amerikanci mučili hodajući uz brdo, lokalne žene su bosonoge kraj nas s lakoćom prevaljivale kilometre noseći pri tom bidone vode i različite košare s teretom na glavi. Nevjerojatno! Napokon smo se nakon dobra dva sata uspeli i pridružili ostalima u improviziranoj ambulanti na vrhu brda. Bila je to katolička crkva Alta Gracia koju su obližnji stanovnici satima hodajući i noseći cement i vodu na glavama, zajedničkim snagama sami sagradili. U njoj je vlč. Belanich djeci podijelio krunice raznih boja, na njihovu veliku radost, a liječnicima razne lijekove. Taj dan je s okolnih planina na zdravstveni pregled došlo više od 600 djece i odraslih. Nije bilo lako gledati djecu nenaviklu na zubare, kako čak i pod anestezijom plaču dok su im liječnici vadili zubiće. Osjetila sam koliko je vjera ovih seljaka snažna i da su je siromaštvo i težak život samo još više učvrstili.
 
Na tisuće ljudi rasuto živi naokolo po tim brdima, i ne zna im se točan broj, ime ili datum rođenja. Pred zakonom kao da i ne postoje. Lokalnog groblja nema, a pokapaju se tamo gdje umru te su im čak i mali kameni nadgrobni humci tropski obojani. Pomislila sam kako ovi ljudi iako egzistiraju siromašnim, primitivnim stilom, imaju puno ispunjenije živote u odnosu na nas „robove civilizacije“. U sebi sam zaželila da im se nikada na silu ili zbog tuđeg interesa ne nametne stil života koji bi vodio ka` njihovu istrebljenju i uništenju. Istovremeno me od prvog momenta dolaska u ovu zemlju šokiralo što je kantu ili vreću za odlaganje smeća gotovo nemoguće pronaći ili na ulici vidjeti. Smeća je bilo posvuda, na žalost, čak i u planinama. Inače, ljudi u ovoj zemlji imaju slabe higijenske navike, a globalna spoznaja

o zaštiti okoline teško da i postoji. To je uz masovnu neobrazovanost i uništavanje šuma za pravljenje ugljena, jedan od glavnih problema. Struju od 8 milijuna stanovništva možda jedva ima njih 8 posto. Ovim ljudima su siromaštvo, glad i nepredvidivi uragani najveći neprijatelji, a po vodu ili do škole hodaju kilometrima. Djeca uglavnom hodaju bosa kako bi sačuvali cipele, a mnogi ih niti nemaju.
 

I najmanje dobro djelo ima ogromno značenje
 
Sutradan smo posjetili Coronel, naselje koje je prošlogodišnji uragan Hana sravnila sa zemljom. Kuće su nestale, a s njima i mnogi ljudski životi i njihove životinje. Zahvaljujući viziji i snažnoj volji učiteljice, gospođe Phaimie Jeannis, ovdje je organizirana škola „La Providence School“ za 400 djece. Svi smo bili oduševljeni kad su nas ova vesela djeca dočekala pjesmom dobrodošlice na engleskom jeziku. Podijelili smo im knjige, odjeću i igračke znajući kako im želimo i moramo pomoći koliko god je moguće. Istovremeno sam u sebi zaželjela da se na svim mjestima koje smo posjetili organizira akcija čišćenja okoliša i time ih se nauči koliko je to između ostalog bitno za njihovu budućnost.
 
Slijedeći dan smo s gospođom Raymonde Pun posjetili „Centar za neishranjenu i bolesnu djecu Majke Tereze“ (Missionary of Charity) u Port-au-Prince. Ovaj mi se događaj duboko urezao u dušu... Hodajući kroz prostoriju morali smo paziti da ne nagazimo na hrpu dječice razasute svuda po podu. Oni slabašni iz krevetića su pružali ruke prema nama želeći naš zagrljaj i toplinu. I tu sam napokon licem u lice upoznala Majku Terezu i spoznala njenu životnu misiju. Teško je taj osjećaj opisati riječima... Shvatili smo kako pomoć nema niti kraja niti početka, i kako svako dobro djelo, pa i ono najmanje, ovdje ima ogromno značenje. Zadnji dan prije odlaska svima nama je bila čast posjetiti Nadbiskupa Port-au-Princa, Serge Miota. Upoznali smo ovog jednostavnog i skromnog čovjeka s detaljima i dojmovima naše misije, a on je u isto vrijeme izrazio želju za posjetom Međugorju.
 
Nakon što smo u zračnoj luci obavješteni kako će naš let za NYC kasniti najmanje pet sati, gospođa Pun je odlučila za kraj pokazati nam još jedno mjesto - Cite Soleil (Grad sunca). Pravilo da šećer dolazi na kraju u ovom slučaju nije vrijedilo. Ono što smo tamo vidjeli bila je vjerojatno najdekadentnija stvarnost koju sam ikada doživjela ili sanjala da postoji. Smrad je bio neizdrživ, smeće i zaražene crne svinje posvuda, kanalizacija nepostojeća, a gomila neoprane i polugole djece je stalno nešto dovikivala na domaćem creole jeziku. Odrasli su nas u stopu pratili i direktno ispitivali na lošem engleskom. Nisam znala kako je ovo jedna od najopasnijih četvrti na svijetu i osjećaj nelagode je iz sekunde u sekundu rastao. Čak i ovdje, u ovom „gradu“, gdje ljudi jedu „mud cakes” - kolače od blata da bi preživjeli. Svi su i ovdje poznavali gospođu Pun i oslovljavali je s „Majko”. Nisam mogla a da se ne divim ovoj nevjerojatnoj ženi koja je nakon desetogodišnjeg života u Chicagu nastavila raditi za „Food for the Poor“ u Haitima. To je jedna od najvećih humanitarnih organizacija s kojom je gđa Pun surađivala punih 25 godina.
 
Laknulo mi je kad smo napokon počeli napuštati ovaj „grad tame“ gdje sam među stanovništvom osjetila i snažan utjecaj crne magije. Nakon što smo čekirali karte i prtljagu ni sama nisam znala da li sam sretna ili tužna što se vraćam u njujorško urbano sivilo i egzistencijalnu neizvjesnost. Iščekujući naš let, preplavio me osjećaj nemoći. Što ako American Airlines zakaže i naš avion još ne stigne? Pa ovdje na kraju svijeta nema nikakve zaštite niti sigurnosti. I onda sam shvatila da IMA. A to je dragi i milosrdni BOG koji nas je sve ove protekle dane čuvao.