Vjerujem li da u meni živi Svemogući Bog?

Kao malog, fascinirala me tematika nemogućeg, nadnaravnog, neobjašnjivog, u biti sve ono što je graničilo s razumom i logikom. Čini se kao da je manjak godina i intelekta zastupao tu volju i ljubav prema toj tematici. Naravno, daleko od sve te mašte i razno raznih filmova i priča, nalazio se Bog, kojeg nisam poznavao niti sam bio igdje od ruba  tog poznanstva.

A čučio je u meni jedan klinac koji je strpljivo iščekivao trenutak kada će raširiti krila i krenuti u let na nepoznati planet, planet svega što srce može zamisliti, a tu kreće putovanje prema Bogu.

Zašto sam s godinama tek uspijevao shvaćati razmjere koje poprima duhovnost u našim životima, nije lako objasniti, no pokušati ću si dokučiti kroz par redaka zašto sam na ovome putu sada, zašto duhovnost poprima sve veće dijelove mog života.

Pa čini se naizgled vrlo jednostavno. Uvijek težiš svjetovnom, pa nekako tako i prolaziš.
Poželiš slatkiše, na kraju ih i dobiješ. Pa malo porasteš, poželiš autiće, dobiješ i autiće.
Opet nabaciš nešto godina, poželiš mobitel, kad eto, dobiješ i mobitel.
Tako s godinama, poželiš djevojke, poželiš alkohol, poželiš auto, poželiš sve ono što je opskurno, šturo, što te ispunjava kratkotrajno - i sve dobiješ!

Dođeš do te neke točke, kada ne pitaš sebe „Zašto sam to dobivao?“, nego kada darovi prestanu stizati, kada onaj koji te darivao počne tražiti nešto zauzvrat, postavljaš sve češće pitanje „Zašto više ne dobivam ikakve darove?“.

Tu nekako leži odgovor, kojem se nadam. Ako svijet nudi samo površno, površno kada dobijemo, površno izgubimo zato jer je površina vrlo laka kada se treba zadržati, ona se lako sastruže i izblijedi, to je jednostavno tako.

Boja s autobomila vrlo lako se izgrebe, pa treba farbati iznova. Mobitel se vrlo lako ogrebe ili ošteti izvana, pa treba novu masku kupovati, koža koja je na tvojem tijelu vrlo lako se podrapa, podere, pa treba čekati da zaraste, ali nikada to neće biti ona ista koža koju smo skinuli sa sebe.
Stvari koje svijet nudi su upravo to, prolazne i zamjenjive.No što se događa iznutra?
Što se zbiva u našoj nutrini?
Tu sam zastao, tu zastajem i danas, taj dio koji ne poznajem a trudim se svaki dan iznova naučiti i upoznati, ostavlja me bez riječi.
Sve one filmove i priče, neobjašnjivo koje me obaralo s nogu dok  nisam znao ni osnovne stvari o životu, danas postaju takva sitnica pokraj neobjašnjivosti te snage iznutra.
Postavljam si pitanje „Što nudi Bog u mojem životu?“.
Došao sam jasno kroz mnoga lutanja i krivih riješenja, do ispravnog odgovora.
Hvala Bogu, to mogu reći sa sigurnošću.
Bog u našim životima nije površnost.
On nudi sebe, ne nudi nekoga drugoga, ne nudi nešto za probu i da ostaviš napola iskorišteno, pa ne dopušta čak da iskoristiš sebe za neke jeftine stvari, uvijek je promotor vječnosti, dugotrajnosti, On to uvijek i biva, On to jest!
Bog u tvojem životu ima onoliku snagu koliko se ti upustiš u suradnju  s Njime.
Ne očekuj puno ako ne daješ puno.On tebi daje puno jer zna da puno možeš i dati, zašto onda mi Njemu ne dajemo puno slobode kada znamo da puno od te slobode može uroditi plodom danim s Božjim blagoslovom i ljubavlju?
Nutrina u nama, dubine kojima naše sitne odluke plove, upravo su taj odnos s Bogom.
Imati povjerenja u sebe znači imati povjerenja u Boga.Konzultiraj se sa samim sobom, zapitaj se gdje se nalazi ispravnost tvoje odluke i gdje se u toj odluci nalaziš ti, čini li ti to dobro i čini li to dobro nekome posljedicu i za posljedicu zlo.
Ispuni si misli tim razmatranjima, pronađi u sebi snagu da prepustiš par minuta Bogu na razmatranje, dobiti ćeš jasnu sliku onoga što ti je činiti.
Bog nije od ovog svijeta, On ne djeluje tako da ti išta obeća.Mi smo tu ti koji trebamo obećati, s našim obećanjem, dolaze blagoslovi i milosti, dok služenjem ispraznim stvarima i lažnoj sili, mraku i tmini, ostaješ osakaćen za jedan predivan odnos prepun silne ljubavi i blagostanja.
Život uz Boga nije hod po vatri, nije upadanje u razno razne crne rupe, razočarenja, nije ti život posut  zamkama i najbitnije – Bog ti ne uvjetuje darovan život i ljubav.
Beskrajno te ljubi, iznova ti se daje, a usporedimo li svoj odnos prema Bogu, jasno vidimo kako smo mi ti licemjeri i dvoličnjaci koji ne gledamo Boga čistim srcem, već poprimamo obličje tog svijeta koji nas je dobrano kupio, zarazio, zaveo.
Molitva u trenucima slabosti tjera zlo iz naše blizine, doziva Boga i pruža dlanove za Njegov dodir koji oslobađa.
Što ti pruža svijet kada trebaš pomoć?
Pruža ti kredit koji ćeš morati vraćati dušom i srcem, tijelom i čitavim bićem.
Želiš li prodati svoj identitet koji ti je darovao Gospodin, za par škuda?
Želiš li postati mrzak Bogu jer si htio zasladiti svoj jezik slatkošću svijeta i utažiti zov tijela koji vapi za bludnošću?
Želiš li uvrijediti Gospodina koji ti daje ljubav, nažalost, jedini put da to i uspiješ, jest da zavoliš sve ono što On ne nudi, sve ono što ovaj svijet jest, a ne vodi u Nebo.
Otvoriti oči nije dosta, pogledati u nebo nije solucija, ponekad je zaista dosta 4 zida i Sveto Pismo, iznova i iznova, dok se duša ne napoji onim retcima koje je Bog pretpostavio za tvoje izlječenje.
No, to nije uvijek jednostavno, jer smo skloni okretanjem leđa Gospodinu, jer ne vjerujemo kada nam anđeli žele pokazati ispravan Put.

Što više čovjek okrene leđa sebi, svojim nutrinama i prostranstvima duha u sebi, postaje rob svijeta i malo koja riječ ili djelo koje čovjeka kao duhovno biće može ostaviti bez teksta, vrlo lako takvu osobu nažalost – ostavi bez reakcije.
Taj dio je najgori.
Postaneš imun na nutrinu. Ignoriraš ono što je u tebi. Prešućuješ samom sebi  dubine. Zažmiriš na dobrotu prema svojem tijelu i zanemaruješ brigu za samoga sebe. Postaneš ravnodušan na svoj put i svoje stanje. Propadaš.
Zašto se to događa i koji je bio povod tom naglom i neobjašnjivom skretanju i takoreći galopirajućem padu?
Odgovor leži u tom dugogodišnjem traženju sitosti u neobjašnjivim svjetovnim stvarima.
Zanemarujući zvjezdano nebo u samom sebi, potražio si zaprljanu ruku punu mulja koja te naizgled izvlačila iz ponora centimetar po centimetar, no ne na sigurno, već samo u novu jamu, puno veću, no za tebe kao fizički orijentiranu osobu koja ignorira dubine u svemu, tebi je to bio pomak na bolje, jer nisi bio više u dubokoj jami do koje si došao svojim krivim biranjem. U novu jamu, onu nažalost vječne tame i ognja, gurnut si lažnom i zlobnom rukom koja vodi ovaj svijet u propast, koja zavodi ljude, tako je zavela i tebe.
Tražio si izlaz, izgubljen i zaveden, prihvatio si prvu ruku koja je tebi slijepcu u tom mraku jame stigla, prerano si napustio taj ponor, ne naučivši lekciju, a ta lekcija je bila izlaz, ta lekcija i saznanje zašto si tu gdje jesi, bila ti je Božja ruka, bjelina koja te trebala izvući iz tog polja crnih rupa, iz tog prostranstva krivih izlaza, te vratiti dijete koje leži u tebi, ono dijete koje u tebi čuči i strpljivo je čekalo tren kada će moći raširiti krila te zaputiti se u svijet bolji od siline tame koju je spoznao u svoj svojoj nemoći i neznanju.
No, nije kraj. Padovi i krivi izlazi, nisu znak da se čovjek ne može izvući. Samo je put duži,teži, a znamo da Bog naš Svemogući bira pomno bitke po snazi koju Njegovo dijete poprima i koju posjeduje. Tako si dobio novi zadatak, novu bitku, po kojoj se tvoje iskupljenje može dogoditi, scenarij po kojem Bog ima za tebe plan bijega iz tame i zla koje ti je okupiralo kao najgori agresor  tvoj duh i biće.

Trenutak kada shvatiš da ruka pomoći nije bila pomoć, već da se netko svojski trudi da te osvoji, da ti uzme, otme, unakazi duh, postaje tvoja svijest o Božjem planu, postaje tvoja realnost, prvi puta postaješ zaljubljenik  u dubine, u duhovnost koja prkosi svemu neobjašnjivom čemu si težio godinama.
Započeo si svoj put. Tvoja snaga i volja vode te iz tog mraka, ti kročiš prema svjetlu znajući da te vodi Netko tko poznaje tvoje mogućnosti, tko ne sumnja u tebe, tko ima vjere u tebe i strpljenja. Oslanjaš se na to dijete u sebi, pripravljaš  tom malom klincu teren i uvjete da poleti svom silinom svojih lepeta krila.
Kako dani, mjeseci i godine prolaze, postaješ  snažniji, otkrivaš da zaista u tebi postoji nešto što si dobivao od tog lažnog svijeta, od tog varljivog i zastrašućujeg svijeta koji ima najgoreg diktatora a to je samo zlo. Otkrio si u sebi neobjašnjivo, otkrio  si tematiku koja ti stvara toplinu oko srca, koja ti obuzima dušu i misli. Saznao si da postoji On, iako u tvojim mislima koje sežu do iznemoglosti u krajnost, nisi dokučio kao zaljubljenik u nelogičnosti i nerealno, tko ustvari On jest.

No,stvari iz te perspektive izgledaju predivno.Otkrio si dubinu.Zaista, dubinu u sebi koju je čuvao i njegovao Bog.

Imao si cijelo vrijeme dječaka u kutu svoje duše, koji se uplašen stisnuo u kut i čeka da prođe nevrijeme, rat za tvoju dušu.

Sada, kada je Bog dobio taj rat, kada je tvoja duša ostala u Božjim rukama, dječak traži izlaz na svjetlo, traži izlaz da raširi krila, traži dopuštenje od tvojeg bića i duhovne nutrine, da prihvatiš Istinu.

Istinu koja će mu otvoriti vrata i pružiti mu bespuće i razno razna prostranstva duhovnog svijeta u kojima će ti svakim novim letom donositi plodove tvoje vjere.
Tvoja vjera? Pitaš se „što je moja vjera?“?
Tvoja vjera je tvoj Bog.
Ti si dijete Božje.
Ti u ovom vremenu Došašća vjeruješ u Svemogućeg Boga.
Ti si čitavo vrijeme tabernakul za živoga Boga.
Svojim postupcima tijekom čitavog života, težnjom za dobrim, pružaš živome Bogu utočište i sigurnu luku, On ti uzvraća plodovima koje i dalje ne možeš objasniti samome sebi, no upravo zato, svakoga dana bliži si Nebu, zvjezdanom nebu u sebi, jer nosiš  Kralja Neba u svojoj duši, u duši koja je Njemu tabernakul i vječna štalica.

Vjeruješ li da ćeš svojom ljubavlju ovaj Božić donijeti na svijet iz prostranstva svoje duše, tog živog Boga, Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga, koji donosi ljubav i mir, tada ljubi i budi ambasador rođenja žive ljubavi koja ovaj svijet vodi u Nebesa.