(Ne)poznati Bog

„Kad je bilo dovršeno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga izvrši na zemlji, poslan je Duh Sveti na dan Duhova, da Crkvu neprestano posvećuje, i da tako oni koji vjeruju imaju po Kristu u jednom Duhu pristup k Ocu. On je Duh koji daje život, ili izvor vode koja teče u vječni život; po njemu Otac oživljuje ljude koji su po grijehu umrli, dok njihova smrtna tjelesa ne uskrisi u Kristu.“ (LG, 4)

Duha Svetoga mnogi opisuju kao ''nepoznatog'' Boga. Najčešće se spominje samo uz sakrament Potvrde i Pedesetnicu, teško ga je ''vizualizirati'', jer fizički ga nitko nije vidio, a nije lako ni zamisliti njegov ''izlazak od Oca i Sina''. Zbog takvog članka Vjerovanja, najbliže nam je zamisliti ga kao Ljubav koja izlazi od Oca i Sina. Kako predočiti Duha Svetog? Manji je broj onih koji u istinski dubokoj duhovnosti i molitvi računaju na Njega i znaju to prereći svjedočeći drugima djelovanje Duha Svetoga. Kako ne bismo učinili nepravdu prema trećoj božanskoj osobi, pokušajmo slijediti Isusove upute za upoznavanje Duha Svetoga, kako bi nam On, od ''nepoznatoga'', postao ''poznati Bog''.

Pojmovna pojašnjenja

Jeste li znali da je hebrejski ''ruah''  – duh, pojam ženskog roda? U grčkom jeziku prijevod je ''pneuma'' (πνεύμα) i srednjeg je roda, dok je u latinskom jeziku, kao i u hrvatskom, u muškom rodu: ''spiritus''. Bibličar, dr. Adalbert Rebić, ukazuje na to da se riječ ''ruah'' u Starom zavjetu spominje 389 puta, no različitih je značenja. Ono je osnovno vjetar, dah, disanje, ali i Božji dah, Božji duh, a onda i duh čovjekov, kao određena karika na koju se nadovezuje Duh Božji. Sveti Jeronim riješio nas je nedoumica glede ove razlike u rodovima: ''Nitko se ne treba osjećati zbunjenim da je Duh u hebrejskom ženskog roda, a u latinskom muškog ili u grčkom srednjeg. Jer u božanstvu nema spolova. Zato se u jednom jeziku može nazivati imenicama različitog roda.'' Ipak, nekim je teolozima drago govoriti o ''ženskoj komponenti'' Presvetog Trojstva i najčešće ju prepoznaju upravo u Duhu Svetom. Ipak, to ne znači da je Duh Sveti žena. Kad govorimo o Bogu, nadilazimo strogo spolnu podjelu. I, unatoč ikonografskim prikazima kao i slikovitom opisu pri Isusovu krštenju na Jordanu, kad je na Njega sišao, Duh Sveti nije golub. No, Njegovo djelovanje ima nešto od simbolike mira koja je pripisana golubici. Što se, pak, tiče proslave Duha Svetoga u životu Crkve, ona se događa na Pedesetnicu, Duhove. Nekoga bi možda mogao zbuniti ovaj naziv u množini. ''Duhovi'' je pojam koji se ne veže uz množinu duhova, već uz Duhove dane. Nekad se svetkovina Pedesetnice slavila tri dana, a uspomenu na tu proslavu sačuvao je i naziv ''Trojaki'', koji se i danas koristi u kontinentalnom dijelu Hrvatske. ''Pedesetnica'' se veže uz 50 dana nakon Uskrsa. No, čuva i povezanost s izabranim narodom koji je nakon Pashe hodočastio u Jeruzalem slaviti svoju svetkovinu Pedesetnice kao znak zahvalnosti za dar žetve i za dar Zakona.

Duh Božji u Starom zavjetu

Već u prvim redcima opisa svijeta, u Knjizi Postanka 1,2 spominje se ''Duh Božji'' koji je lebdio nad vodama. Duh je, dakle, prisutan u stvaranju. Jeste li uočili da Bog, kad stvara čovjeka, govori: ''Načinimo čovjeka.'' Koristi, dakle, prvo lice množine. Koji je razlog za taj ''mi'' oblik Božjega djelovanja? Teologija u tome čita prisutnost Duha. Teologija kršćanskog istoka intenzivno je obilježena govorom o Duhu Svetom, pa se ovdje poslužimo i jednom antifonom bizantske liturgije u kojoj se ovo potvrđuje: ''Svetom Duhu dolikuje da vlada, posvećuje i oživljuje stvorenje, jer je Bog, istobitan Ocu i Sinu... Svetom Duhu pripada vlast nad životom i čast: jer, budući da je Bog, on u Ocu po Sinu čuva sve stvorenje.'' I dalje u povijesti spasenja susrećemo Duha Božjega kako djeluje po sudcima, kraljevima, prorocima, a u Knjizi Mudrosti Duh Gospodnji ''ispunjava svemir'' i poistovjećen je s Mudrošću. I vrlo je lijep učinak koji takva Mudrost proizvodi u čovjeku: ''Čini od onih koji je imaju prijatelje Božje'' (Mudr 7,22).

Isus Krist o Duhu Svetom

Dok u Starom zavjetu čitamo tek naznake govora o trećoj božanskoj osobi i njezinu djelovanju, što razumijemo kao Duha Svetoga u svjetlu Novoga zavjeta, s Isusom Kristom dolazi jasniji govor o božanskoj naravi i bliskosti Oca, Sina i Duha Svetoga. Isus je najbolji predavač trinitarne teologije u povijesti, a kao Njegov ljubljeni učenik, Ivan je te slike vjerno zapisivao. Tako u Iv 6 upoznajemo Isusa kao Onoga čije su riječi ''duh i život''. Daje nam ga već time što nam govori. Isus nam predstavlja Duha i kao mjesto bogoštovlja. Na pitanje gdje se treba Bogu klanjati, odgovara: ''Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve upravo klanjatelje traži Otac'' (Iv 4,23). Nismo više ograničeni samo na hramski prostor. Profesor Golub ovo je jednostavno znao objasniti: ''I Isus i Duh mjesto su novozavjetnog kulta. Duh prožima Isusa, prebiva u tom hramu i zato je i Duh mjesto bogoštovlja.'' Budući da si je Krist pridružio Crkvu kao Tijelo, zato je i Crkva mjesto bogoštovlja – u Duhu i Istini. Isus je Duha opisao i kao živu vodu: ''Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: 'Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!' To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega'' (Iv 7,37-38). Ako znamo da je voda ona koja gasi žeđ, ali i pere i čisti, onda na temelju te slike iz prirode možemo o Duhu Svetom zaključiti da je Životvorac i Onaj koji čisti našu nutrinu. Duh Sveti je i Branitelj, Paraklet (grčki ''παράκλητος'' – pozvan u pomoć, latinski ''advocatus'' – odvjetnik). U slučaju Isusovih učenika, On je tako djelovao da oni koji su njih optuživali za grijeh, na kraju su sami bili ''optuženi'' jer je njihova nevjera u Isusa bila grijeh, a ne navještaj učenika. ''A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene'', rekao je Isus navješćujući mržnju svijeta prema Isusovim učenicima (Iv 15,26).  I, prema Djelima apostolskim, pri uzašašću dodaje: ''Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje'' (Dj 1,8). Duh je taj koji je nadahnitelj govora, poučavatelj, prema Iv 14,26, i dozivatelj sjećanja na trenutke s Isusom i Njegov govor učenicima. Duh je i vođa na putu: ''No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu'' (Iv 16,13), a Istina je Isus. On je ''Put, Istina i Život'' (Iv 14,6). Ali, da bi taj Put mogli prepoznati i slijediti, Isus učenicima šalje Duha. Zanimljivo, uz brojna mjesta iz Ivanova evanđelja, dodajmo ovomu i jedan dio iz Lukina, u kojem stoji da je Isus došao oganj baciti na zemlju (Lk 12,49). To se dogodilo na Pedesetnicu, kako je opisano u Djelima apostolskim (Dj 2). Oganj i prosvjetljuje i grije, ali i stvara zajedništvo. Sjetimo se samo prizora kod ognjišta. U Dj 1,8 Isus Duha naziva i snagom: ''Primit ćete snagu Duha Svetoga.'' Duhovi su rođendan Crkve, što znači da ona nije ljudski projekt, već ''projekt'' Presvetog Trojstva.

Simboli Duha Svetoga

Prema Katekizmu Katoličke crkve koji najčešće slijedimo u ovoj rubrici kroz Godinu vjere, za Duha ima osam simbola. Voda je povezana s djelovanjem Duha Svetog u krštenju: ''Poslije zaziva Duha Svetoga, voda postaje sakramentalni učinkovit znak novog rođenja.'' No, vrlo je snažna slika koju Katekizam dodaje: ''Kao što se trudnoća našega prvog rođenja zbiva u vodi, tako krsna voda stvarno označuje da je naše rađanje na božanski način dar Duha Svetoga'' (KKC, 694). Pomazanje i pečat obrađeni su u prethodnom članku ove rubrike, vezano uz sakrament Krizme. Zato samo izdvajam opis kako je Isus pomazan Duhom Svetim: ''Ljudska narav koju je Božji sin uzeo sva je 'pomazana Duhom Svetim.' Isus je po Duhu Svetom postao Krist. Po Duhu Svetom Djevica začinje Krista: on ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista, a Šimuna potiče da pođe u hram vidjeti Krista Gospodnjega; on ispunja Krista, i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi'' (KKC, 695). Oganj također pripada simbolima Duha, a označava Njegovu ''preobražavajuću energiju'', ''spaljuje'' propadljivo i prolazno i pretvara u novo. Oblak i svjetlo simbolizam je poznat nam iz Starog zavjeta kao pratitelj izabranog naroda, a u Novom zavjetu vrlo jasno opisan je pri Preobraženju, kad ''iz oblaka doprije glas: 'Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!''' (Lk 9,34-35). U sakramentu Potvrde i Svetog reda, primjerice u biskupskom posvećenju, to je najsnažnije izraženo, polaganje ruku vezano je uz djelovanje Duha. A iz himna Duhu Svetom čitamo da je On i ''prst desne Očeve'' (usp. KKC, 700). A što se, pak, golubice tiče, Katekizam vrlo jednostavno povezuje Stari i Novi zavjet: ''Na svršetku potopa (koji simbolizam označuje krštenje), Noa je ispustio golubicu koja se vraća sa svježom maslinovom grančicom u kljunu, što je znakom da je zemlja ponovo pogodna za stanovanje. Kad Krist izlazi iz vode krštenja, Duh Sveti u obliku golubice silazi na nj i na njemu ostaje. Tako Duh Sveti silazi i ostaje u očišćenu srcu krštenika'' (KKC, 701).

Kako djeluje Duh Sveti?

I dok je u svojim govorima opisivao Duha Svetoga, Isus, tek kad nastupa trenutak Njegove proslave, obećava dolazak Duha. I kad je prešao k Ocu, učenicima daje Duha. Katekizam napominje: ''Od toga časa poslanje Krista i Duha biva poslanjem Crkve: 'Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas.''' (Iv 20,21). A kako djeluje Duh Sveti? Iz Rim 8,11 vidimo da je Duh taj koji je uskrisio Isusa: ''Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.'' A što se tiče Kristovih učenika? ''Duh ljude priprema, svojom ih milošću pretječe da ih privuče ka Kristu. On im objavljuje uskrsloga Gospodina, on im u pamet doziva njegovu riječ i otvara im duh za shvaćanje njegove smrti i uskrsnuća. On im uprisutnjuje Kristovo otajstvo, nadasve u euharistiji, da ih pomiri i uvede u zajedništvo s Bogom, te mognu donijeti 'mnogo ploda''' (Iv 15,5.8 – KKC, 737). On je taj koji povezuje i naše različitosti u jedno Tijelo, Crkvu. Glava je Crkve Krist, a svi mi Kristovi, udovi smo toga Tijela. Nismo ''jednaki'', jer tijelo treba različite dijelove da bi funkcioniralo – i ruke i noge, i oči, uši – ali smo ''jednako'' udovi, u smislu svi smo važni i povezani s Glavom. U Evanđeljima je vrlo jasno naznačeno da nema oproštenja grijeha protiv Duha Svetoga: ''No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga'' (Mk 3,29). Papa Ivan Pavao II. u dokumentu ''Dominum et vivificantem – Gospodin i Životvorac“ (1986.), poučava nas da je taj grijeh zapravo čin kojim čovjek odbija spasenje što mu ga Bog nudi po Duhu Svetom, odbija dolazak Branitelja, odbija primiti oproštenje.

Duh Sveti i Euharistija

Djelovanje Duha Svetoga prisutno je i u našim liturgijskim slavljima. Na poseban način to dolazi do izražaja u Euharistiji. Katekizam ga definira kao Onoga koji nam doziva u pamet Kristovo otajstvo oživljujući riječ Pisma tako da postane naša, a ne tek informacija iz povijesti. U liturgiji Duh Sveti ''proizvodi dosljedno čin zahvale i hvale (doksologija)'', što vam je zasigurno poznato iz, primjerice, zaključka euharistijske molitve: ''Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu, tebi Bogu, Ocu Svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova.'' No, gledajući euharistijsku molitvu u cjelini, bit će nam potpuno jasna preobražavajuća snaga Duha: ''... djelotvornom snagom Duha Svetoga svemu daješ život, sve posvećuješ i neprestano okupljaš svoj narod... Stoga te smjerno molimo, udostoj se tim istim Duhom posvetiti ove darove, koje ti donosimo za žrtveni prinos, da postanu Tijelo i Krv tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista.'' Na pitanje kako se to zbiva, sv. Ivan Damaščanski (VII. st., crkveni naučitelj) odgovara: ''Neka ti bude dosta znati da se to zbiva djelom Duha Svetoga, isto kao što je od Svete Djevice i po Duhu Svetom Gospodin, po sebi i u sebi, uzeo tijelo.'' U Vjerovanju ispovijedamo vjeru u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca. Gospodin / Kyrios pojam je koji se oslanja na Sinovo dostojanstvo, dok Životvorac govori o njegovoj ''službi''.

Iz kršćanske starine: živa voda Duha Svetoga

Crkveni pisci i učitelji iz prvih kršćanskih stoljeća znali su vrlo jednostavno i slikovito objasniti Božje ''tajne'', pa tako i djelovanje Duha. Za kraj, poslužimo se riječima svetog Ćirila Jeruzalemskog, biskupa iz IV. stoljeća, koji u katehezi o Duhu Svetom piše: ''Zbog kojega se razloga milost Duha naziva vodom? Jer pomoću vode sve postoji: voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba, i to pada na isti način u istome obliku, a proizvodi različite učinke: jedan je učinak u palmi, a drugi u lozi, ipak je voda svima sve. Ona je uvijek ista i ne postoji na drugačiji način. Dok kiša pada, ne mijenja se, nego se upriličuje onomu koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi. Na isti način i Duh Sveti, koji je jedan i uvijek isti i nedjeljiv, svakome pojedinome dijeli milost kako hoće. I kao što gotovo osušeno drvo dobro zalijevano propupa, isto tako grešna duša donosi svete plodove kad po pokori zavrijedi primiti darove Duha Svetoga. Iako je Duh Sveti jedan i nepromjenjiv, ipak je on po volji Božjoj i u Kristovo ime izvor i uzrok različitih kreposti... U svakome različito djeluje, a sam je u sebi uvijek isti, kao što je pisano: Svakomu se pojedinom objavljuje Duh na opću korist... Pa kao i onaj koji je bio u mraku, kad se pojavi sunčevo svjetlo, vidi svojim očima i jasno promatra što prije nije vidio, tako je i u duši rasvijetljen onaj koji je zavrijedio darove Duha Svetoga, pa obdaren nadnaravnim svjetlom vidi i ono što prije nije vidio.''