Sveti papa Ivan XXIII.

Papa Ivan XXIII. ili pravim imenom Angelo Giuseppe Roncalli rođen je 1881. godine u zaseoku Brusiccu koji pripada selu Sotto il Monte nedaleko Bergama u Italiji.

U svom rodnom kraju u dobi od 12 godina stupa u sjemenište. S 19 godina ulazi u Papinsko sjemenište u Rimu. Za svećenika je zaređen u Rimu 1904. Poslije ređenja postaje tajnik novog bergamskog biskupa Giacoma Marie Radinija Tedeschija kojeg će nazvati zvijezdom svog svećeništva. U toj službi bio je deset godina. S ulaskom Italije u Prvi svjetski rat obukao je odoru sanitetskog podnarednika, a zatim je tri godine bio vojni kapelan. Nakon rata radi u sjemeništu u Bergamu dok je istovremeno aktivan i kao predavač u Katoličkoj akciji. Kao profesor osniva Studentski dom. Godine 1920. papa Benedikt XV. postavlja ga za predsjednika misijskog apostolata za Italiju, a pet godina kasnije papa Pio XI. imenuje ga biskupom i šalje kao vizitatora u Bugarsku ne bi li pomogao većoj povezanosti katolika različitih obreda među sobom. Dužnost mu je bila ujedno uspostaviti odnose poštovanja s pripadnicima pravoslavne vjere.

U Bugarskoj je brzo stekao naklonost naroda svojom dubokom brigom za običnog čovjeka. Nakon deset godina provedenih u Bugarskoj isti ga papa šalje kao diplomata u Tursku. Pio XII. 1944. imenuje ga apostolskim nuncijem u Francuskoj, a 1953. kardinalom i patrijarhom u Veneciji. Kao nuncij u Parizu (od 1944. do 1953.) zauzimao se za njemačke ratne zarobljenike u Francuskoj. Kao apostolski delegat za Tursku i Grčku za vrijeme njemačke okupacije Grčke pribavljao je grčkom stanovništvu pomoć i spriječio deportaciju grčkih Židova u logore smrti.

Nakon smrti Pia XII. karidnal Roncalli ulazi u konklave iz kojih izlazi kao papa Ivan XXIII. 1958 godine., a za ime je izabrao Ivan, što je objasnio: „Zvat ću se Ivan - Ioannes Vocabor", jer to ime nosio je njegov otac, sv. Ivanu posvećena je župna crkva u rodnom mjestu i rimska lateranska bazilika, papina katedrala; Ivan je ime dvojice najbližih Kristu - Ivana Krstitelja, Gospodinova preteče i Ivana Evanđeliste, ljubljenog učenika Isusova.

Tada su mnogi tog 77-godišnjeg papu smatrali prijelaznim papom. Ali, on u početku 1959. objavljuje namjeru da sazove opći koncil kao odgovor na potrebe vremena, čovječanstva i Crkve. Svoje namjere svijetu je obznanio 25. siječnja 1959. u bazilici sv. Pavla. Svijet je bio zatečen. Novi papa saziva rimsku sinodu i određuje obnovu kodeksa crkvenog prava. 11. listopada 1962. svečano otvara II. Vatikanski koncil.

Ivanu XXIII. nije bilo dano vidjeti završetak koncila koji je sazvao. No, nije bio u tjeskobi zbog toga: "Drugi neka urade kako oni budu mislili. Ja sam radostan zbog prevaljenog puta."

Sud o Ivanu XXIII. izrekli su njegovi nasljednici Pavao VI. i Ivan Pavao II.  koji su ga nazvali papom ekumenizma. Carigradski patrijarh Atenagora I.primijenio je za Ivana XXIII.  riječi Evanđelja: "I bi poslan od Boga čovjek imenom Ivan."

Geslo pape Ivana XXIII. bilo je „posluh i mir“. Svoju veličinu dokazao je i uklanjanjem iz molitvenih obrazaca izraze koji vrijeđaju i ponižavaju Židove. Govorio je da je manjkalo ljubavi prema narodu iz kojeg je Isus i nekatoličke kršćanske zajednice naziva Crkvama što je, do tada, bilo skoro pa nezamislivo da izgovori jedan papa. Shrvan bolešću umire 3. lipnja 1963. pred mnoštvom koje se natiskalo na Trgu sv. Petra podno Apostolskog dvora. Papa Ivan Pavao II. 2000. godine proglasio ga je blaženim, a njegovo tijelo je preneseno u baziliku sv. Petra gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika. Papa Franjo proglasio ga je svetim zajedno s Ivanom Pavlom II. 2014. godine.

Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavljenje svetog Ivana XXIII. odredila dan kad je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naglasila odvažnost ovog blaženika.