Božić je ozbiljna Božja 'stvar'

Božić je ozbiljna Božja 'stvar'

Koliko god nas ovih dana okružuje raskoš ukrasa, lampica, nakita, bogatiji obiteljski stolovi i posebno raspoloženje, neka nam blagdanski zanos ne sakrije pravi smisao Božića. Djetešce u jaslicama samo je jedna epizoda, nekako nama najbliža i najdraža. I raznježenost srca sastavni je dio božićnoga slavlja. No, ne zaboravimo da je put do jaslica u povijesti spasenja bio prilično dug. I to ne bez razloga.

Autor
Tanja Popec/Laudato
Fotograf
pixabay.com
Objavljeno:
 
25.12.2022 08:00

Kako je Bog 'najavio' Božić?

Već u Knjizi Postanka (3) susrećemo prvu najavu Božjega zahvata, jer On se kao čovjekov Stvoritelj nije pomirio s Adamovim i Evinim slobodnim izborom grijeha. Bibličari ovaj tekst nazivaju 'protoevangelion', prvo Evanđelje u Pismu. U Post 3,15 čitamo Jahvine riječi zmiji (Sotoni): ''Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.'' Na prvi pogled možemo zaključiti da je ova najava ostvarena. Kroz povijest spasenja trajno je prisutna napetost dobra i zla, izbor što su ga pojedinci ili Izabrani narod činili potvrđujući ili rušeći vjernost Savezu s Jahvom. Bibličar, dr. Adalbert Rebić, poučava nas da ovaj tekst predstavlja prvo starozavjetno proročanstvo koje se odnosi na daleku budućnost: ''Ovo neprijateljstvo postavlja sam Bog: radi se dakle o nekom budućem Božjem zahvatu u kojem će Bog biti na strani čovjekovoj u borbi protiv zmaja, odnosno sotone, koji je u njemu oličen.'' Iz kršćanske pak predaje čitamo da je ovo i najava Blažene Djevice Marije, Majke Spasitelja koji će potpuno pobijediti zmiju. Od roda Ženina doći će Pobjednik nad Sotonom. Taj smisao jasniji nam je kad ovaj redak Knjige Postanka čitamo u svjetlu Knjige Otkrivenja (12,1-5) koja koristi upravo ove starozavjetne slike Žene i Zmaja: ''I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu.''

Prvo Evanđelje kao ispovijest nade

Spomenuti tekst Knjige Postanka – Protoevanđelje – pripada cjelini nazvanoj Jahvistička predaja. Tko je njezin stvarni pisac, teško je reći. Možda se radi o pojedincu ili o izvoru. No, tekst koji potječe od ove predaje nosi karakteristiku upotrebe Božjega imena – Jahve, po čemu je predaja i dobila svoj naziv. Nastala je u vrijeme kralja Salomona (X. – IX. stoljeće prije Krista), te je stoga najstarija biblijska predaja. Bilo je to vrijeme već formiranog izraelskog naroda koje je ujedinio Salomonov otac, kralj David. Dakle, Narod već desetljećima organizirano postoji, te zapisuje ono što je važno za njegov opstanak, a na prvom mjestu to je odnos s Bogom. Izvještaj o stvaranju temelji se na pripovjestima koje su najprije čuvane i prenošene usmenom predajom i nisu povijesni izvještaji, već pripovjesti koje ''izražavaju najdublje uvjerenje Božjega naroda da je ovaj svijet djelo jednoga Stvoritelja – Boga koji je krajnje dobar i koji ljubi svoje stvorenje i brine se za njega. Nisu imali potrebe dokazivati Božje postojanje: ono im je jednostavno bilo poznato'' (EBP). Dr. Rebić o tome dodaje: ''U cijelom opisu zemaljskog raja vidimo razmišljanje pobožnog Izraelca nad svojom poviješću, iznad svega nad svojom sadašnjicom. A izraelska povijest nije nikada bila bez nade: stalno je Bog slao Izraelu proroke koji su mu naviještali spasenje i dolazak Mesije.''

Dug je put do jaslica

Gledamo li povijesni podatak da kralj David izraelski narod vodio u X. stoljeću prije Krista, tada zaista možemo ustvrditi da je dug put do Isusova rođenja. Tijekom tih deset stoljeća izabrani je narod preživio i sužanjstvo (VI. st. pr. Kr.), više puta okrenuo je Jahvi leđa, ali i slušao proročke navještaje o Mesiji, Pomazaniku za kojega, u svjetlu Novoga zavjeta, znamo da je Isus Krist. U Starom zavjetu riječ 'pomazanik' najčešće se koristila za kralja i svećenika, ali i za sina Davidova čiji dolazak iščekuju, o čemu prorok Izaija piše kao o dolasku pravednoga kralja (Iz 11). Evanđelje nam potvrđuje da je sam Isus rekao kako se ti starozavjetni navještaji Mesijina dolaska odnose na Njega. Tako u Lk 4,18-19 čitamo tekst iz Iz 11: ''Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.'' Ovdje se Isus izravno predstavlja kao Mesija. Kada se, pak, pridružio dvojici učenika na putu u Emaus, ''počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu" (Lk 24,27). Zašto je bio potreban tako dugi povijesni hod do Mesijina rođenja? Tumačenje nam je u jednoj od svojih kateheza ponudio papa Benedikt XVI. koji je primjetio da se židovstvo, noseći nadu o Mesijinu dolasku, postupno susretalo i s drugim kulturama: ''Tako vidimo kako se Božji hod proširuje, otvara se prema otajstvu Krista, Kralja svega stvorenja. U Kristu se konačno ostvaruje objava u svojoj punini: On postaje jedan od nas." Mesija će doći za sve, a ne samo za neke. To iščekivanje Mesije odjekuje svakim došašćem, osobito njegovim prvim dijelom – do 17. prosinca. Katekizam Katoličke crkve kaže da je sav Kristov život ''otajstvo ponovnog okupljanja svega pod jednu glavu (Rekapitulacija). Što god je Isus učinio, rekao ili trpio, imalo je za cilj da palog čovjeka obnovi u njegovu prvotnom pozivu'' (KKC, br. 518). O tome je sv. Irenej Lionski dao vrlo jasan sažetak: ''Kada se utjelovio i postao čovjekom, obnovio je u sebi samom dugu povijest ljudi i ukratko nam pribavio spasenje, tako da smo u Kristu zadobili ono što bijasmo izgubili u Adamu, tj. da budemo na sliku i priliku Božju. Upravo zato je Krist prošao kroz sve dobi života, da time vrati svim ljudima zajedništvo s Bogom.'' Uočimo još nešto. Bog nije čekao savršene povijesne okolnosti za rođenje svoga Sina. Došao je u svijet takav kakav je bio, ne da se 'utopi' u njemu, već da mu ponudi promjenu – put spasenja i otkupljenja.

Jeste li znali...

... da se Božić u prva četiri stoljeća kršćanstva nije slavio 25. prosinca? To nam sugerira i jedna od najstarijih hrvatskih božićnih pjesama, ''Narodi nam se'', u stihu: ''Na tom mladom letu veselimo se...'' Božić je ovdje nazvan mladim ljetom, odnosno Novom godinom. Ova božićna himna koja potječe iz sjevernohrvatskog područja iz XIII. stoljeća, vraća nas u vrijeme obnovljenog Zapadnog Rimskog Carstva kada je gotovo na cijelom tadašnjem području Europe nova godina počela na Božić. Božje rođenje za kršćane od samih početaka znači početak novog života, pa time i nove godine. Taj sadržaj nije promijenjen, no datumi jesu.

Božić: 25. prosinca i/li 6. siječnja?

U II. stoljeću razvilo se zanimanje za dan Isusova rođenja, ali nema nikakvih dokaza da su se o tome vodile i rasprave. Iz jednog rimskog spisa (''Depositio Martyrum'') iz 354. godine saznajemo da se tada 25. prosinca slavio blagdan Kristova rođenja. A što je bilo prije toga? Isusov rođendan slavljen je 6. siječnja, na Bogojavljenje. I kršćanski Istok i Zapad u kalendarskoj definiciji Božića susreli su se s istim izazovom, a to je potiskivanje poganskih običaja. Zapad je želio potisnuti poganski blagdan rođenja boga Sunca – Mitre 25. prosinca. Kršćani su afirmirali pojam kršćanskog Boga koji je, prema riječima proroka Malahije (4,2), 'Sunce pravednosti' i 'svjetlo svijeta' (Iv 8,12). I tako je na mjesto poganskog Sunca stigao Isus Krist s kojim je čovječanstvo dobilo novi smisao. Bilo je to vrijeme i velikog značenja simbolike, čak i u prirodnim pojavama. Od 21. prosinca pratio se rast sunčane svjetlosti, tako da i priroda ide u prilog ovog datuma. Kako baš 25. prosinca? Za bolje razumijevanje, trebamo malo matematike. ''U III. stoljeću bila je raširena tradicija da je svijet stvoren 25. ožujka, tj. na proljetni ekvinocij, te da je na taj dan umro Krist'', zapisao je naš liturgičar, dr. Vladimir Zagorac i podsjetio da se tada vjerovalo da je na dan Isusove smrti morao početi i Njegov zemaljski život, odnosno da se toga dana dogodilo Utjelovljenje, što danas slavimo kao Blagovijest – Navještenje Gospodinovo 25. ožujka. Dodamo li tomu devet mjeseci, dolazimo do 25. prosinca kao datuma Isusova rođenja. I na kršćanskom Istoku trebalo je potisnuti slavlje boga Sunca – Heliosa. Po Julijanskom kalendaru, 6. siječnj zimski je solsticij za kojega su pogani vjerovali da ima posebnu snagu. I tako su dan posvetili Heliosu. Dakle, i Istok i Zapad koristio je sliku Sunca za Isusa Krista koji je, prema Zaharijinu hvalospjevu, ''Mlado Sunce s visine'' (Lk 1,78). I ono nas je pohodilo u Božiću, događaju koji  je p. Bonaventura Duda nazvao poljupcem Neba zemlji.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: