Kako Crkva gleda na rat i mir?

„Zbog zala i nepravdi što ih rat izaziva, Crkva uporno sve poziva na molitvu i djelovanje da nas Božja dobrota oslobodi starog robovanja ratu.“ (KKC, br. 2307)
„Ako se odreknemo učiniti taj napor, ne znamo kamo nas vodi taj zlokobni put kojim smo krenuli.“ (GS, br. 81)

Napetost u Siriji, kao i poziv pape Franje na molitvu i post za mir u Siriji, na Bliskom Istoku i u cijelom svijetu, poticaj su za pregled stava Crkve o ratu i miru. Temelj poštivanja mira u svijetu i suprotnost svakom obliku nasilja i rata je peta Božja zapovijed: „Ne ubij!“ A stvaratelje mira Isus Krist nazvao je blaženima: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9).

Što je mir?

U Katekizam Katoličke Crkve upisani su članci Drugoga vatikanskog sabora koji je o ovoj temi govorio u Pastoralnoj konstituciji o crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes – Radost i nada.“ Ondje čitamo: „Mir nije puka odsutnost rata, niti se svodi jedino na uspostavu ravnoteže među protivničkim silama“ (GS, br. 78). Crkva ovdje koristi starozavjetni izraz, da je mir „djelo pravde“ i smatra ga plodom „reda što ga je u ljudsko društvo utisnuo njegov božanski Utemeljitelj i što ga trebaju ostvariti ljudi koji žeđaju za sve savršenijom pravdom.“ Dakle, mir počiva na pravdi, a pravda na smirivanju strasti i zdravom razumu u koji je upisana budnost i osjetljivost za dobro. Prema sv. Augustinu, „mir je spokoj poretka.“ Za Drugi vatikanski sabor mir je plod pravednosti i učinak ljubavi. Tako je, dakle, za mir, osim dobre volje, razuma i srca, potrebna i ljubav prema bližnjemu koja je „odraz i učinak Kristova mira koji izlazi od Boga Oca“, jer je Krist svojim križem pomirio sve ljude s Bogom.

Zašto dolazi do rata?

Ljudska je narav ranjena grijehom, a prvi na popisu svih grijeha je oholost. I kada ona zavlada čovjekom, nastaje nemir. A kad se oholost uvuče i u vlast, pogotovo svjetske moćnike, rađa se prijetnja miru na svjetskoj razini. Oholost prati srdžba koju Katekizam Katoličke Crkve definira kao želju za osvetom: „Ako srdžba prelazi u namjeru ubiti bližnjega ili ga okrutno raniti, srdžba se teško protivi ljubavi te je smrtni grijeh“ (KKC, br. 2302). Očivanje mira blisko je povezano s poštivanjem ljudskog života i čovjekovog dostojanstva: „Mir se na zemlji ne može postići bez zaštite osobnih dobara, bez slobodne komunikacije među ljudima, bez poštivanja dostojanstva osoba i naroda, bez postojanog življenja bratstva“ (KKC, br. 2304). Dakle, rat se događa ondje gdje čovjek pristane biti (lažni) gospodar nad drugim snagom umjetno stvorene moći, gdje provre nešto sirovo u strasti koja pomuti razum, ruši sve pred sobom u ime dokazivanja tek prividne snage. Pritom se ne biraju sredstva niti pravila, jer napadački rat, uplitanje tzv. saveznika, treće ili koje druge strane metodama nasilja i sijanja smrti, ne može biti dokaz stvarne snage. Po Kristovu stavu, „blago mirotvorcima“ (Mt 5,9), a ne napadačima. Rat je suprotnost čovječnosti. Katekizam naglašava da „peta zapovijed zabranjuje hotimično uništavanje ljudskog života“ (KKC, br. 2307), i svi građani i nositelji vlasti dužni su se zauzimati za izbjegavanje rata. Uzroke rata sažima ovako: „Nepravde, prekomjerne nejednakosti na gospodarstvenom i društvenom području, zavist, nepovjerenje i oholost što bujaju među ljudima i narodima, trajno ugrožavaju mir i uzrokuju ratove“ (KKC, br. 2317). Nije li gospodarski interes, prije svega nafta, okidač svjetske „igre“ oko zaustavljanja napetosti u Siriji sijanjem novih napetosti i straha prijetnjom napada izvanjske sile?

Trka u naoružanju – ludost bez granica

Napadačima u ratovima najveću, iako lažnu moć – lažnu, jer počiva na nasilju i strahu – daje naoružanje. No, „utrka u naoružanju ne osigurava mir“, ne uklanja uzroke rata, već ih otežava. Crkva pritom misli na sredstva koja su uložena u razvoj naoružanja i jasno potiče da bi se tim sredstvima moglo pomoći siromašnim narodima, a ne im – u ime razvoja naoružanja – uskratiti mogućnost za razvitak. Sabor je ovu utrku definirao kao jednu od „najtežih rana čovječanstva“ koja nepodnošivo šteti siromašnima: „I valja se jako bojati da će, ako potraje, jednog dana roditi sva smrtonosna uništenja za koja već sada sprema sredstva“ (GS, br. 81). Gomilanje oružja neće spriječiti rat: „Prekomjerno naoružanje umnaža uzroke sukoba i povećava opasnost njihova širenja“ (KKC, br. 2315). „Pogibelj je suvremenog rata što onome koji posjeduje znanstveno, osobito nuklearno, biološko i kemijsko oružje, pruža priliku činiti takve zločine“ (KKC, br. 2314).

Postoji li ipak određeno pravo na obrambeni rat?

Sabor, međutim, radi jasnu razliku između napadačkog i obrambenog rata: „No, jedno je upotrijebiti oružje u opravdanoj obrani naroda, a drugo je htjeti podjarmiti druge narode. Moć oružja ne opravdava svaku upotrebu te moći u vojne ili političke svrhe, niti je samim tim što je rat nesrećom već buknuo protivnim snagama sve dopušteno“ (GS, br. 79). Crkva potiče međunarodnu nadležnost koja će imati prikladnu snagu zaustaviti ratna nasilja, a ako ona nema rezultata, tada je za opstanak naroda odgovorna državna vlast. I kad su iscrpljeni svi oblici pregovora, tada država ima pravo na zakonitu obranu. Međutim, da ne dođe do krivog shvaćanja, Katekizam precizira što je to zakonita obrana vojnom silom. Odluku smatra strogo podložnom uvjetima moralne zakonitosti, a za njihovu su procjenu zaduženi oni koji su „odgovorni za opće dobro.“ Spomenuti uvjeti: „da je šteta koju napadač čini narodu ili zajednici naroda trajna, teška i izvjesna; da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazala neprimjenjiva ili bezuspješna; da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha; da pribjegavanje oružju ne prouzroči zala i nereda većih od zla kojem se želi doskočiti“ (KKC, br. 2309). Uvijek i u svemu za Crkvu vrijedi, dakle, „trajna valjanost ćudorednog zakona za vrijeme oružanih sukoba“ (KKC, br. 2312). Ratne postupke, koji su suprotni pravu naroda i njegovim općim načelima, kad se ciljano provode, Katekizam naziva pravim zločinima (br. 2328). Crkva neprestano upozorava i na posljedice rata, osobito krajnosti totalnog rata. Konstitucija „Gaudium et spes“ provlači moralnu opomenu i odgovornost za posljedice: „Neka znaju ljudi našega vremena da će morati teško odgovarati za svoje ratne pothvate, jer će o njihovim današnjim odlukama uvelike ovisiti tok budućih vremena“ (GS, br. 80). Moć oružja ljudsku volju može nagnati na najokrutnije odluke. Zato su biskupi cijeloga svijeta još 1965. godine zavapili: „Biskupi cijelog svijeta sakupljeni zajedno zaklinju sve ljude, a osobito upravljače država i vrhovne vojne zapovjednike, da neprestano odvaguju u svijesti toliku odgovornost pred Bogom i pred čitavim čovječanstvom“ (GS, br. 80).

(Ne)moguća misija?

Crkva vjeruje da je ratove moguće zaustaviti uspostavom međunarodnog autoriteta. Za njega je potreban pristanak naroda i priznanje svih kako bi imao učinkovitu moć „da svim narodima zajamči sigurnost, pravdu i poštivanje njihovih prava“ (GS, br. 82). Ali, takav autoritet ne nastaje preko noći, i to sigurno nije jedna ili dvije zemlje svijeta koje se postavljaju kao gospodari demokracije i slobode u trećim zemljama. Prema Drugom vatikanskom saboru, prije uspostave takvog sveopćeg međunarodnog autoriteta, „potrebno je da se sadašnje najviše međunarodne instance temeljito posvete traženju prikladnih sredstava da se dođe do opće sigurnosti.“ Početak puta stvaranja takvog autoriteta je demontiranje oružane slike svijeta: „Budući da mir mora izvirati iz međusobnog povjerenja među narodima, a ne da se narodima nametne oružanim terorom, svi moraju raditi na tome da napokon predstane trka u naoružanju i da se stvarno započne s razoružanjem koje se, dakako, ne može provoditi samo s jedne strane, nego obostrano istim ritmom na osnovi zajedničkog dogovora, uz stvarna i učinkovita jamstva“ (GS, br. 82).

Je li nauk Crkve učinkovit?

Da ovi stavovi nisu samo teorija, pokazala je povijest XX. stoljeća. Poslužimo se primjerom pape Ivana XXIII. koji je autor enciklike „Pacem in terris – Mir na zemlji“ iz 1963. godine, dakle u vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog sabora. Bile su to godine tzv. Kubanske krize kada je SSSR pokušao svoje nuklearne rakete pozicionirati na Kubi. To bi značilo nuklearni rat! Dok je SSSR raketama ciljao Kubu, američki je predsjednik tražio papinu pomoć u posredovanju između Moskve i Washingtona. (To, na žalost, 2013. nije slučaj dok aktualni američki predsjednik promišlja kako reagirati na događanja u Siriji.) I dvojica su predsjednika pristala na papinu intervenciju, a on je uputio poruku: „Mir! Mir!“ I pozvao na nastavak pregovora. Nuklearni rat nije izbio! Ivan XXIII. tada je napisao encikliku u kojoj se obratio ljudima dobre volje, a ne samo vjernicima ili samo katolicima. Držao se stava da je trajni mir moguć zajedničkim nastojanjem vjernika, nevjernika i svih ljudi dobre volje, i neprestano je isticao dijalog kao put rješenja problema. Njegov je naglasak usmjeren razoružanju. A polazište Ivana XXIII. bilo je jednostavno: „Bog je u svijet utisnuo red!“ Za njega je temelj uređene zajednice dostojanstvo ljudske osobe, mir je moguć u neraskidivom poštivanju odnosa prava i dužnosti, a ljudska zajednica počiva na četiri stupa: istini, pravdi, ljubavi i slobodi. I kad se odnosi u društvu ne ravnaju po ovim principima, postoji opasnost rata. Zbog država koje nisu u stanju poštivati ova načela, potreban je svesvjetski autoritet. I tu je ideju kasnije razradio Drugi vatikanski sabor.

Snaga molitve

Papa Franjo pozvao je da subota, 7. rujna, bude Dan molitve i posta za miru u Siriji, na Bliskom Istoku i u cijelom svijetu. Što se nas Hrvata tiče, mi bismo se u tu molitvu trebali uključiti s posebnim žarom, jer – ne zaboravimo – devedesetih godina prošloga stoljeća svijet je molio i za mir u Hrvatskoj. Točnije, blagdan Male Gospe, 8. rujna 1991. papa Ivan Pavao II. proglasio je Svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj. Molitva ima nevjerojatnu moć: ujediniti molitelje da isto mole i za istim teže, povezati ih s Onim kojem se obraćaju i stvoriti duhovnu snagu koja lomi okrutnost ljudskoga srca. A upravo u okrutnim srcima prve su sjemenke rata.