Kako je Marija postala posebna žena i majka?

„To što katolička vjera vjeruje u odnosu na Mariju temelji se na onome što ona vjeruje u odnosu na Krista, ali što naučava o Mariji, na svoj način osvjetljuje njezinu vjeru u Krista.“ (KKC, br. 487)

Katekizam Katoličke Crkve Mariju spominje na više mjesta. Posebna cjelina posvećena joj je u prvom dijelu, o Vjerovanju, i vezana je uz članak: „Začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice.“ O njoj se govori i u članku o Duhu Svetom kao o onoj koja je upravo njime ispunjena ostvarila poslanje Mesijine majke. U dijelu o molitvi također se govori o Mariji i njezinoj molitvi, jer ona je savršena moliteljica, slika Crkve: „Zbog njezine jedinstvene suradnje u djelu Duha Svetoga, Crkva voli moliti u zajedništvu s Djevicom Marijom, da s njom veliča velika djela koja je u njoj Bog učinio i da joj povjeri molitve i hvale“ (KKC, br. 2682). Kada govori o Isusovoj molitvi, Katekizam dodaje da je „Sin Božji, postavši Sinom Djevice, naučio moliti svojim ljudskim srcem. Naučio je to od majke koja je u svom srcu čuvala sva 'velika djela' Svemogućeg i o njima razmišljala“ (KKC, br. 2599). Mariji u Katekizmu pripada i posebna cjelina pod naslovom „Marija – Majka Kristova, Majka Crkve.“

Marija – uzor vjere

Budući da je evanđelist Luka Mariji posvetio posebnu pozornost, bilježio je njezino ponašanje (smetenost, začuđenost, neshvaćanje), u njegovom je tekstu možemo pratiti od početka, od prvoga izravnog Božjeg zahvata, a to je utjelovljenje Sina Božjega. U njega je Marija mogla ući jedino s vjerom, jer „kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“, upitala je Anđela. Iako zasigurno nije do kraja shvatila Riječ navještenja, njezino „Neka mi bude!“ obilježilo je čovječanstvo za sva vremena. Zbog toga je Crkva u kontekstu poslušnosti vjere smatra najsavršenijim ostvarenjem (KKC, br. 148): „Budući da je vjerovala da 'Bogu ništa nije nemoguće (Lk 1,37), Marija je s vjerom primila poruku i obećanje koje joj je donio anđeo Gabrijel i dala svoj pristanak: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!' (Lk 1,38).“ Njezina vjera, „da će se ispuniti Božja riječ“, ostala je postojana do posljednje kušnje, smrti Sina na križu, što Katekizam zove „noć vjere“. Ponavljajući i kasnije tu misao, Katekizam o vjeri izriče predivan zaključak: „Samo vjera može pristajati uz tajanstvene putove Božje svemoći. Ta se vjera hvali svojim slabostima da privuče na se Kristovu moć.“ (KKC, br. 273). Crkveni su oci pisali o posljedicama Marijine vjere. Sveti Irenej, koji Mariju uspoređuje s Evom, kaže da „posluhom postade uzrokom spasenja za sebe i sav ljudski rod“. Dodaje da je po Evi u svijet došla smrt, a po Mariji život. Marija je za njega Majka živih.

Kakvo je Marijino djevičanstvo?

Djevičanstvo Marijino simbol je čistoće krila u kojem se Bog utjelovljuje. I to je središnji razlog isticanja ovoga pojma. Rasterećen je svakog filozofskog ili biološkog prioriteta. Za Sveto pismo postoje činjenice koje se ne dokazuju, već se u vjeri prihvaćaju. Djevičanstvo Mesijine majke najavljuje već Stari zavjet: „Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!“ (Iz 7,14). Biblija želi istaknuti moć Duha Svetoga u trenutku utjelovljena Sina Božjega, a ne odsutnost tjelesnog oca. John Simpson u Enciklopedijskom biblijskom priručniku ukazuje na ono najvažnije: „Budući da je Isus imao majku, rodio se kao čovjek, ali stvaralačkim djelovanjem Duha Svetoga imao je novu ljudskost, a to je izvor novog čovještva.“ Dakle, u središtu je Božje čudo dolaska na zemlju. Stari zavjet nije obrađivao temu djevičanstva i njegove duhovne vrijednosti. S Marijom govorimo o djevičanstvu kao obliku vjernosti božanskom pozivu. Moguće je da će spomen Isusove braće zbuniti čitatelje Pisma koji bi olako mogli zaključiti da nakon Isusova rođenja nema govora više o Marijinom djevičanstvu. Da ne dođe do zabune, u Novom zavjetu ne nalazimo izravnog odgovora, pa ga nećemo niti pretpostavljati. Tek napomenuti da riječ „brat“ u Isusovo doba znači i rođake u širem smislu riječi. Kao braća Isusova spominju se Jakov i Josip, a oni su sinovi jedne druge Marije.

Kako je Marija to mogla?

Ljudski gledano, prihvatiti Božji zahvat da bude Mesijina majka zasigurno nije lako. No, gledano Božjim očima, moguće je ako je Marija kao odabranica bila pripremljena Milošću za tu ulogu. Drugi vatikanski sabor reći će da je „bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom“, pa ju je zato anđeo Gabrijel i nazvao „milosti puna.“ U povijesti Crkve razvio se nauk da je Marija morala biti zaštićena i od istočnoga grijeha, i to ne prvenstveno zbog sebe, već zbog Mesije kojega će roditi. Sin Božji dostojan je roditi se u savršenom i čistom majčinskom krilu.  Opet ne ljudskom zaslugom, već Božjim zahvatom. Tako je nastala i dogma o Bezgrešnom začeću 1854. godine u kojoj stoji: „Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.“ Duh Sveti ju je pripravio posebnom milošću. Marija (Mirjam) je bila židovska djevojka iz Nazareta, poučena u Zakonu. U trenutku začeća Sina Božjega mogla je imati 19 godina. Nosila je ime koje je u tadašnjem aramejskom jeziku značilo i kraljevna, gospođa. Ime nije neobično za Isusovo vrijeme, a ranije ga susrećemo i u Starom zavjetu. Tako se zvala i Mojsijeva sestra. Da je Marijino poslanje usko povezano s izraelskim narodom, njegovom vjerom i odnosom s Bogom, vidimo iz Hvalospjeva što ga je zapisao evanđelist Luka, „Veliča“ u Lk 1,40-55.

Zašto je Marija tako posebna?

Odgovor je jednostavan: zbog Krista. Sve njezine zasluge zapravo su Kristove zasluge. Nju je posebnom učinio Njezin Sin. Već od začeća on je u središtu njezinog vjerovanja, a njezino majčinstvo zbog Sinovog mesijanstva ne pripada samo njoj. Rodila je Sina za spasenje cijeloga svijeta, a ne za sebe, te je zato postala sredstvo u Božjim rukama za svijet, a ne samo za intimu svoje obitelji. Ta vjera Crkve jasna je od početka, a posebnu je potvrdu dobila na saboru u Efezu 431. godine na kojem je definirano Marijino bogomaterinstvo: „Marija je ljudskim začećem Sina Božjega u svom krilu uistinu postala 'Bogorodicom, ne zato što bi narav Riječi ili njezino božanstvo imalo početak svoga bitka iz svete Djevice, nego jer je od nje rođeno sveto tijelo obdareno razumskom dušom, s kojim se osobno sjedinila Riječ, te se kaže da je i rođena po tijelu“ (KKC, br. 466). Pratimo li Isusovo odrastanje, možemo primjetiti da Marija sve više postaje vjernica, a sve manje samo Isusova majka i odgojiteljica. Naime, kada se Isus osamostaljuje i započinje svoj mesijanski put, osobito kad Majci kaže: „Što hoćeš od mene, ženo?“ (Iv 2,4), daje do znanja da želi biti neovisan od Majke i da ima jasnu Očevu viziju o otkupiteljskom djelu Božjega Kraljevstva. I s križa joj je uputio tu riječ „ženo“ kada joj je za sina predao svoga ljubljenog učenika Ivana. Time se opovrgava pomisao da je Isus imao krvnu braću i sestre u zemaljskom životu, jer bi je zasigurno ostavio njezinoj biološkoj djeci. Tako se otvara put prema Mariji, majci Crkve i majci našoj. Majčinskom brigom prati nas, stoga su i opravdana imena koja koristimo za nju: Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ali, Drugi vatikanski sabor napominje da se to tako shvaća „da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika“ (LG, br. 62).