Kako znamo da sakrament 'djeluje'?

„Ako se dostojno slave u vjeri, sakramenti podjeljuju milost koju označuju.“ (KKC 1127)

Mnogi nam postavljaju pitanje o valjanosti sakramenta ako osobe koje ga primaju nisu u pravom raspoloženju, ili ako svećenik koji ga podjeljuje nije na dobrom glasu. Opravdano je ovo pitanje, jer u sakramentima uvijek govorimo o susretu božanskog i ljudskog. Samo, važno je znati tko je o kome „ovisan“ i u kojim trenutcima – Bog o čovjeku ili čovjek o Bogu? I tko je neovisan?

„Sigurna učinkovitost“
Ono što sakramenti označuju, to i daju. Milost koju Bog tako daje čisti je dar, ne naša zasluga! Za primanje sakramenta potrebna je spremnost, no ona nikada ne može biti tako savršena da bi „zaslužila“ milost, već je milost uvijek darovana. Milost je u sakramentima spasenjska, jer smo po njima uključeni u Kristovo spasenje čovjeka. Teološka formula „ex opere operato“ znači da sakrament djeluje time što je obred pravilno izvršen, a to je definirano još na Tridentskom koncilu. To znači da milost nije vezana sa stanjem duše onoga koji sakrament podjeljuje. Konkretno, bez obzira na to kakva je duša svećenika koji ispovijeda i podjeljuje odrješenje, milost oproštenja djeluje u potpunosti i nije ovisna o njegovu osobnom odnosu s Bogom. Krist je prisutan u Pomirenju bez ikakve čovjekove zasluge. Koristeći ovaj primjer Ispovijedi, vrijedi podsjetiti da u njemu Crkva nije gospodarica oproštenja, već po njezinu služenju – kako to i kaže formula odrješenja – svećenik udjeljuje odrješenje: „Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.“ I odmah ćemo riješiti još jedno pitanje, upravo na temelju Katekizma: „Budući da sam Krist djeluje i ostvaruje spasenje preko zaređenog službenika, nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje“ (KKC 1584). Sveti Augustin to je slikovito izrazio ovako: „Duhovna snaga sakramenta po sebi sliči na svjetlost: oni koji njome trebaju biti osvijetljeni primaju je u njezinoj čistoći, pa prolazila i kroz prljava sredstva, ona se ne uprlja.“

Učinci sakramenata
Što koji sakrament daje saznajemo iz riječi koje se izgovaraju u obredu njegova slavlja. Primjerice, po Krštenju smo uključeni u Crkvi kao narod Božji, oslobođeni smo istočnoga grijeha, a po Potvrdi smo „postavljeni u snagu“ zrelog djelovanja osnaženi darovima Duha Svetoga. Postoje milosni učinci (imaju ih svi sakramenti), ali i biljeg koji ostaje kod pojedinih sakramenata (Krštenje, Potvrda, Sveti red, Ženidba). Biljeg se veže uz sakramente koji se slave jednom u životu i neizbrisivi su. Prema sv. Augustinu, biljeg je kao znak pripadnosti Crkvi i Kristu, i unatoč našoj grješnosti. Ipak, moramo priznati da mnogi „obilježeni“ sakramentalnim znakom i ne žive njegov sadržaj. Zato teologija razlikuje valjane sakramente uz plodonosno življenje, i valjane, a neplodonosno življene. Ali, milost sakramenta nikada nije izbrisana niti je nestala. Samo čeka našu suradnju, jer sakramenti su poput savezništva s Bogom. A za savez, da bi zaživio, uvijek su potrebne dvije strane.

Djelitelj i primatelj
Želimo li biti teološki precizni, onda je ispravnije koristiti pojam poslužitelj, a ne djelitelj sakramenta, kad govorimo o njegovu službeniku, jer jedini pravi djelitelj sakramenta jest Isus Krist! Za poslužitelja (đakona, svećenika, biskupa) važno je da u trenutku slavljenja sakramenta ima nakanu ispuniti službu koja mu je povjerena (činiti ono što Crkva čini), te da vjeruje u ono što sakrament daje, a preporučuje se i da se odlikuje uzornim životom. No, ako i nije svetog života, sakrament koji slavi ima svoju sigurnu učinkovitost. Napomenimo i da službenik sakrament može dijeliti valjano i dopušteno, sukladno pravu Crkve, ali i valjano i nedopušteno (npr. nema dopuštenje ordinarija). Za primatelja sakramenta postoji jedna utjeha u slučaju sumnje u svetost svećenika s kojim slavi sakrament. Naime, u tradiciji Crkve vrijedi pravilo da, ako poslužitelj nema ispravnu nakanu pri slavlju sakramenta, na mjesto njegove nakane dolazi Crkva nadopunjujući ono što kod poslužitelja nedostaje. U praksi to se odnosi i na svetost života poslužitelja sakramenta. Tako, primjerice, Ispovijed vrijedi bez obzira na svetost ispovjednika i Euharistija uvijek ima Kristovu snagu bez obzira na to koliko smo toga lošega u selu ili gradu čuli o župniku, kapelanu ili čak biskupu. A ako nama u pristupu sakramentu postane presudna njihova svetost života i stavimo to ispred stvarne Kristove nazočnosti u sakramentu, onda je krajnje vrijeme za samoispitivanje o nama kao primateljima sakramenata. A za primatelje je važno imati nakanu (to podrazumijeva slobodu, krštenje djece je iznimka), vjeru (jer sakrament je vjerski čin) i spremnost (svetost života). Vezano uz tu spremnost govorimo o valjanom i (ne)plodonosnom sakramentu.

„Sakramenti su djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni Crkvi, kojima nam se podjeljuje božanski život. Vidljivi obredi kojima se sakramenti slave označuju i ostvaruju milosti vlastite svakomu od njih. Sakramenti donose plod kod onih koji ih primaju s posebnim raspoloženjem.“ (KKC 1131)