Kamilo de Lellis – svetac ljubavi prema bližnjemu

Kamilo de Lellis – svetac ljubavi prema bližnjemu

Neumoran u dvorbi bolesnika, sv. Kamilo cijeli je život trpio od otvorene rane na nozi.

camilo.jpg
Autor
Laudato/M.P.
Fotograf
camillodelellis.org/Laudato
Objavljeno:
 
14.07.2022 07:32

Mladić teškog karaktera

Kamilo de Lellis, rođen 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Abruzzima u Italiji, nije bio rođeni svetac. Štoviše, posve suprotno tome: dijete s ćudi veoma teškom za odgoj. Ta se nedaća još i povećavala s činjenicom što mu je otac radi časničke službe često bio odsutan, a majka umrla kad mu je bilo tek dvanest godina, u času kad mu je roditeljski odgoj bio najpotrebniji. Ostavši udovac, otac je Kamila poslao u školu, no dječak za učenje i obuku nije pokazivao baš nikakve volje. Zato se često okolo skitao, kockao i kartao. Otac ga je stoga poslao u vojsku, tada je to bila plemićka vojska.
 
Kad se spremala glasovita Lepantska bitka, tome su se vojnome pohodu htjeli pridružiti i otac i sin de Lellis. Na putu prema Anconi, gdje se trebao ukrcati u brod, časnik de Lellis naglo je obolio i umro, a bolest je zahvatila i sina Kamila. Kod njega se radilo o groznici koja nije bila opasna. No tome je pridošlo još nešto, ispočetka bezazleno, ali što se kasnije pretvorilo u trajnu neiscjeljivu ranu na desnoj nozi. U strahu i tjeskobi za svoje zdravlje, ali i bez ikakvih materijalnih sredstava, učinio je zavjet da će postati franjevac. Zdravstveno mu se stanje nešto poboljšalo i on je brzo zaboravio na svoj zavjet. Umjesto u samostan, htio je pridružiti se vojsci koja je kod Lepanta izvojevala veliku pobjedu nad Turcima. No, rana na nozi bila je zapreka da se to ostvari. Kamilo se tada uputio u Rim, u bolnicu sv. Jakova na liječenje, no zbog nediscipliniranosti, svadljivosti, strastvenog kartanja, morali su ga brzo otpustiti.
 
Ne mogavši baš na ulicu, Kamilo se opet javio u vojsku. Na jednom vojnom pohodu u sjevernoj Africi, nalazeći se na moru u strašnoj oluji, sjetio se opet svoga nekadašnjeg zavjeta te ga je ponovno obnovio. Ako iz oluje izvuče živu glavu, postat će franjevac. Glavu je doduše izvukao živu, ali na zavjet je opet zaboravio.
 
Predavao se i dalje svojim strastvenim igrama te je prokartao i prokockao sav novac što ga je u vojsci zaslužio, vojničku kabanicu, pa čak i košulju. Kamilo je pao na prosjački štap. Neki mu je čovjek tada našao zaposlenje pri gradnji jednog kapucinskog samostana. Rad ispočetka Kamilu nije baš osobito prijao. No, vidio je da dotadašnjim načinom više ne može i ne smije živjeti, svladao se, prionuo uz posao i tada je prvi put u životu počeo osjećati neko smirenje i unutarnje zadovoljstvo.
 

Obraćenje

Kod posjeta jednom drugom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje. Kapucini su ga primili kao pripravnika za svoj red. Revni je obraćenik svojim duhom pokore i dubokom poniznošću svima bio na pobudu. Kapucini su ga zbog zloćudne rane na nozi proglasili ipak neprikladnim za svoj red i otpustistili.
 
Kamilo je opet otišao u Rim, u bolnicu sv. Jakova. Prošlo je više od tri godine dok mu noga nije opet zarasla. Vratio se tada kapucinima, ali rana se opet otvorila, i on, iako je želio, nije mogao položiti redovničke zavjete. Ponovno se vratio u bolnicu sv. Jakova, gdje je bio primljen s velikom radošću. Bio je, naime, posve drukčiji nego kad je ovamo prvi put došao. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika cijele bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika s ljubavlju, trpeći mnogo zbog spoznaje što kod svih dvoritelja bolesnika nije bilo dosta potrebne ljubavi prema njima. Stoga mu se po glavi sve više vrtjela misao kako bi pronašao ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i Njemu u njima služiti.
 
Prve suradnike za svoju misiju pronašao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. Ti su bili spremni skupa s njime, živeći u zajednici, služiti istom i uzvišenom kršćanskom idealu. Taj tako plemeniti i idealni plan u bolnici, nažalost, nije naišao na dobar odjek, pa je stvorio pravi razdor. Kamilo se, međutim, nije dao ničim smesti. U dobi od trideset i dvije godine još je jednom sjeo u školske klupe i počeo marljivo učiti latinski. Pod duhovnim vodstvom sv. Filipa Nerija u isto je vrijeme moralno dozrijevao. Nakon dvije godine studija latinskoga, a i nešto teologije, bio je g. 1584. zaređen za svećenika.
 

Družba za dvorbu bolesnika

Bolnica sv. Jakova u Rimu nije shvaćala Kamila i njegove drugove i oni su bili prisiljeni napustiti ju. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao, pa je g. 1591. papa Grgur XIV. odobrio i kanonski podigao novu Družbu za dvorbu bolesnika. Kamilo joj je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara.

Uza svoj naporan posao, sv. Kamilo cijeli je život trpio od otvorene rane na nozi, a radi poslova morao je ipak mnogo putovati, što pješke što na konju, a to je teret bolesne noge još samo povećavalo. Toj nevolji nadošli su i bubrežni napadi, pa bolest želudca. Sam bolestan, još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred konac života doživio je neugodnost i od neke subraće koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. Dao je ostavku na službu generalnog poglavara reda, ali i dalje je neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu sile to iole dopuštale.
 
Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Grob mu se nalazi u crkvi sv. Magdalene. Papa Leon XIII. proglasio je sv. Kamila zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih. Taj divni svetac ljubavi prema bližnjemu svojih pet bolesti nazivao je pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz trpljenja proizvesti čudesna djela.
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: