Krštenje postalo medijska senzacija

Sloboda tumačenja događaja iz Vatikana uzela su maha do te mjere da su neki kao posebnost istaknuli i papino „čitanje poruke koju je sam napisao umjesto poruke iz Biblije.“ No, je li papa Franjo zaista tako „revolucionaran“ ili je samo učinio nešto što pripada Katoličkoj Crkvi?

Vijest iz Vatikana

Papa Franjo, u nedjelju kada je Katolička Crkva slavila svetkovinu Krštenja Gospodinova, u Sikstinskoj kapeli krstio je 32 djece. Među njima je bila i šestomjesečna Giulia, kćer vojnih djelatnika iz Puglie koji su na službi u Toscani. Oni nisu sklopili sakrament Ženidbe, već žive u građanskom braku. U propovijedi je papa rekao da je „vjera najljepše nasljedstvo koje se može ostaviti djeci“. Još je protumačio da Isus nije trebao biti kršten, te je podsjetio na stav ranokršćanskih teologa koji su taj čin gledali kao Isusov blagoslov sve vode kako bi imala snagu Krštenja. Također, „prije uzašašća na nebo, Isus je zapovijedio apostolima da idu po svem svijetu krstiti ljude. I od tada se to prenosi s očeva na djecu kao neprekinuti lanac. I ova djeca danas karika su toga lanca.“ Taj lanac papa Franjo nazvao je lancem vjere, a roditeljima je poručio kako moraju prenositi vjeru svojoj djeci, jer je to najljepša baština.

Krštenje

Crkveno pravo sadrži odredbu po kojoj „krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji još nije kršten“ (CIC, kan. 864.). Zašto uopće krštenje? Crkveni su sabori definirali, i to na temelju Svetoga pisma, kada se radi o djeci, „budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo su pozvani svi ljudi“ (KKC, br. 1250). Katekizam također napominje da se „milost spasenja kao čist dar posve osobito očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje poslije rođenja“ (KKC, br. 1250). Da kršćani krste i malu djecu, poznato je još iz Svetog pisma u kojem stoji svjedočanstvo i o jednoj obraćenici Lidiji: „Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio. Pošto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: 'Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu'.“ (Dj 16,14-15). Katekizam upozorava da je za razvoj krsne milosti vrlo važna pomoć roditelja, ali i uloga kuma kao postojanih vjernika. Jedno od važnih pitanja je i ono koje često postavljaju i vjernici, ali i nevjerujući. Kome je krštenje nužno za spasenje? U Katekizmu čitamo vrlo jednostavan odgovor: „Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament“ (KKC, br. 1257). U slučaju krštenja djeteta, to za njih traže roditelji.

Nekoliko praktičnih napomena

Redoviti krstitelji su biskupi, svećenici i đakoni. Međutim, u slučaju nužde može krstiti svatko, čak i tko nije vjernik, ako u tom trenutku čini taj obred s nakanom što Crkva čini. A Crkva novokrštenika „oblači u Krista“, što je zalog vječnog života. Sv. Irenej Lionski nazvao je krštenje „pečatom za vječni život.“ Osnova krsnog obreda je trojstvena formula: „(Ime), ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Bez vode (blagoslovljene, osim u prijekoj potrebi) i navedene formule nema krštenja u nuždi. Ta je nužda najčešće u bolnicama, u slučaju novorođenih koji imaju malu mogućnost preživljavanja. Nitko, pa ni papa, ne može promijeniti ovu trojstvenu formulu krštenja. Moguće je, u redovitom obredu kakav se slavio u nedjelju u Vatikanu, svojim riječima tumačiti pojedine dijelove: Službu Riječi, vjerničku molitvu, odreknuće i ispovijest vjere, mazanje krizmom, odijevanje bijelom haljinom, pružanje zapaljene svijeće, effatu, Očenaš i blagoslov. Ali trojstvena formula krštenja je nepromjenjiva, jer je izravna Isusova odredba: „Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19). Jednom podijeljeno, krštenje se ne može izbrisati. Nikakav grijeh niti ljudska odluka ne može poništiti Božju milost.

Što kaže crkveno pravo?

U slučaju krštenja djeteta, u Zakoniku kanonskog prava (CIC, kan. 868), da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je:
1* da pristanu roditelji, barem jedno od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje;
2* da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi, a razlog objasni roditeljima.
3* dijete katoličkih, dapače i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno je krstiti, i protiv volje roditelja.

Odgoj u vjeri?

Budući da se spominje odgoj u vjeri kao potreban za dopuštenje krštenja u redovitim prilikama, tada je potrebno objasniti što on pretpostavlja. Naglašavajući redovite prilike, Crkva u svojim odredbama ostavlja mogućnost i za neredovite. A što se tiče ovih prvih, podrazumijeva se sakramentalni i vjerski život roditelja od kojih djeca upijaju vjeru. Oni su prvi odgojitelji u vjeri. Ako nemaju odnos s Bogom, ne sudjeluju  u životu Crkve, kako će dijete u tome poučiti? I s te strane gledano, zbunjuje gesta pape Franje i, budući da je medijski najjače osvijetljena u cijelom nedjeljnom krštenju, djeluje kao revolucionarna. Ako su redovite prilike, zašto je papa učinio iznimku s krštenjem djeteta čiji roditelji nemaju redoviti sakramentalni život, jer žive u građanskom braku? Iako su mediji prenijeli da se radi o vojnim službenicima, nije nam poznato jesu li roditelji, čiji identitet za sada nije objavljen, primili sakrament krštenja. No, bez obzira na to, već samom odlukom da Giulia bude krštena dali su temeljni odgovor na pitanje koje se roditeljima postavlja u obredu: „Roditelji, što tražite od Crkve za svoje dijete (ime)?“ Oni odgovaraju: „Krštenje.“ Da bi ga tražili, moraju o njemu nešto znati. Zato Zakonik kanonskog prava upozorava da, nakon što se dijete rodi, ili čak i prije rođenja, „pođu k župniku da zamole sakrament za dijete i neka se za krštenje priprave na dužan način“ (kan. 867). Možda je papa Franjo upravo pripremu krštenja Giulie gledao kao pedagošku metodu kako da i roditelje vrati u crkveno zajedništvo ili da ih obnovi u tom zajedništvu ako su i oni kršteni.

Što je nejasno?

Nejasnoća u odnosu na papin čin može se javiti zato što je pastoralna praksa u župama različita. Postoje župnici koji ne bi postupili kao papa, već bi se držali doslovnog govora o odgoju u vjeri kojega mogu provoditi roditelji koji žive sakrament Ženidbe i sudjeluju u slavlju drugih sakramenata. Međutim, neki su župnici, kako kažu ljudi, „popustljiviji“, pa dopuštaju krštenja i kad roditelji nisu u „crkvenom braku.“ Tko ima pravo? Odgovor i nije jednostavan. Moramo podsjetiti na osnovno pravo djeteta da bude kršteno. I to je najvažnije. Spasenje djeteta stoji na prvome mjestu. I tko god nešto drugo stavi iznad toga, u krivu je. Međutim, nije dobro ako roditelji krste dijete, a nastave živjeti duhom koji je protivan Katoličkoj Crkvi. Takvi, na žalost, mogu biti i vjernici vjenčani u Crkvi, pa je u pravu svaki svećenik koji na to opomene. Ako pak roditelji koji nemaju sakramentalni život pokažu želju za promjenom svojega statusa, i to vođeni vjerničkim razlozima, tada ne bi trebalo biti problema, već ohrabrenja što su, uz svoje dijete, i oni odlučili promijeniti svoje živote. Je li to slučaj s Giulijinim roditeljima? Pokazat će vrijeme i Giulijino odrastanje. Giulia, kao ni brojna druga djeca rođena u takvim „necrkvenim brakovima“ nisu kriva za status svojih roditelja. Prema tome, krštenje im se ne smije uskratiti. A što se pak naših svećenika tiče, jesu li oni jedini „krivi“ za poneku odgodu sakramenta? Budući da se od roditelja traži jamstvo za odgoj u katoličkoj vjeri, možda su roditelji uskratili to jamstvo, pa nastaje poteškoća. Isto vrijedi i za samohrane majke. Mnogi upamte samo svećenikove opomene. No, majka koja je vjernica i želi nastaviti vjernički živjeti, bez obzira što nije u braku, može tražiti i za svoje dijete dobiti krštenje. Tu nema zapreke. Ali, ako se protivi vjerničkom životu, kakav će biti odgoj djeteta?

Zašto je Papa takav?

Papa Franjo i ovom je gestom pokazao da je ustrajan u onome što propovijeda od kad je postao Petrov nasljednik, a to je slika Crkve koja ima otvorena vrata za sve. U svibnju prošle godine istaknuo je da Crkva ne smije počivati na običajima i postati mjesto na kojemu, oni koji traže Krista, naiđu na zatvorena vrata. Iskoristio je sliku samohrane majke kojoj je zahtjev za krštenjem djeteta odbijen jer nije u crkvenom braku. Papa je tada rekao: „Ova je djevojka imala hrabrosti nastaviti svoju trudnoću i ne predati svoje dijete ništavilu. A na što je naišla u Crkvi? Na zatvorena vrata.“ Papa je još samo zaključio da u ovakvim slučajevima u pastoralu nema revnosti za Dom Gospodnji. Stav pape Franje vidimo i iz jedne od njegovih gesta i poruke kada je nazvao Annu, 35-godišnju Rimljanku koja je ostala trudna s oženjenim muškarcem i nije željela učiniti pobačaj. Napisala je Papi pismo moleći ga za savjet. A on ju je nazvao i poručio joj: „Ne dopusti ljudima da ti oduzmu nadu.“ I obećao joj je da, ako niti jedan svećenik ne bude želio, on će krstiti dijete koje se rodi.
    
I nekoliko zanimljivosti...

Ako se vratimo vijesti koja je povod ovom tumačenju, onda ćemo naći još nekoliko zanimljivosti. Primjerice, među 32 u nedjelju krštene djece bilo je i onih žednih majčinoga mlijeka. Na topao očinski način Sveti Otac ohrabrio je majke da ih nahrane, jer su neka i plakala. A od 32 krštenih, niti jedan nije bio Franjo (Francesco). Međutim, dvije krštene djevojčice dobile su ime Francesca, a drugih dvoje djece to je ime dobilo kao drugo ili treće u imenu, dok je jedan maleni Samuel, kao treće ime dobio Jorge, kao papa Bergoglio. I ne zaboravimo, Sikstinska kapela posebno je mjesto u Vatikanu. Osim umjetničke vrijednosti kojoj se dive brojni hodočasnici, vjernici i nevjernici, ona je povijesno mjesto izbora Petrovih nasljednika. Ondje je za papu 13. ožujka prošle godine izabran i sadašnji, Franjo. Na tom mjestu predaje Petrova prvenstva u nedjelju je slavio temeljni sakrament za 32 novih katolika. I sam je zasigurno u sebi morao proći sjećanje na svoje krštenje koje je bilo temelj i za njegovu današnju službu, jer krštenje je prvi sakrament kršćanske inicijacije svakome tko ga slavi, pa je to bio slučaj i s Jorgeom Mariom Bergogliom.