Mobitel za ručak

Ljudi u tramvajima više ne razgovaraju. Ne tako davno, mogao si se i nasmijati na neku šalu koju si čuo pet sjedala iza sebe. Toga više nema. Slika je sablasna; svaki drugi putnik u ruci drži svoj „pametni telefon“. Lica su uglavnom ozbiljna, ipak, ponekad im nešto izmami osmijeh – uglavnom šala koju je virtualni prijatelj stavio na Facebook.
Ljudska, topla komunikacija u velikoj je opasnosti. Ako se ovako nastavi, teoretičari će biti prisiljeni izmijeniti definiciju komunikacije. Ipak, nadam se da do toga neće doći.

Sama po sebi tehnologija nije opasna i nije loša. Opasna je u načinu korištenja; od neprikladnih sadržaja do prekomjernog konzumiranja. Ne bi bilo loše kada bi svaki mobitel ili tablet imao i uputstva , kao lijek – mjere opreza, doziranje i nuspojave. Možda bi tada bili oprezniji.

Još žalosnije od pognutih ljudi u tramvaju jest obitelj koja je već odavno prestala razgovarati. Mobitel za doručak, ručak i večeru. Televizija sa koje vrište akcijski junaci, crtići koji liju krv i podržavaju nasilje. Današnja djeca neznaju što znači igrati se vani, vrijeme provoditi sa vršnjacima, ali jako dobro znaju kako instalirati igricu i što učiniti da postigneš rekord u istoj. 

Istraživanje američkog  Sveučilišta  Baylor pokazalo je da mladi u dobi od 18 do 22 godine čak 10 sati potroše za surfanje, dopisivanje i telefoniranje.

Strah me kako će te generacije odgajati svoju djecu i što će im ponuditi kao životne vrijednosti.  Strah me koliko utjecaja ostavlja na njih sva ta predoziranost tehnologijom i sadržajem koji nudi.

Od tehnologije ne možemo i ne trebamo pobjeći, ali trebamo bježati od njenih negativnih utjecaja i polako početi skidati okove koji su nam zarobili misli, ruke i osjećaj za drugoga. Osjećaj koji će u nama potaknuti da upitamo bližnjega kako je, je li mu teško i kako mu mogu pomoći. Osjećaj koji će u nama potaknuti da razmišljamo o Bogu i duhovnosti. Pravim vrijednostima. Pognute glave to nikada nećemo moći.