"Nevolje" s Vjerovanjem (1.dio) – Niceja, 325. godine

"Nevolje" s Vjerovanjem (1.dio) – Niceja, 325. godine

Iz Nicejskoga sabora u današnjem Nicejsko-Carigradskom vjerovanju imamo članak koji kaže da je Isus Krist, Sin Božji, istobitan s Ocem, iste božanske biti kao i Otac. Zbog toga što je rođen kao čovjek nije „manje“ Bog. I postoji oduvijek i zauvijek.

foto-kriz2-2.jpg
Autor
mr. Tanja Popec/Laudato
Objavljeno:
 
18.12.2012 00:00

Iz Nicejskoga sabora u današnjem Nicejsko-Carigradskom vjerovanju imamo članak koji kaže da je Isus Krist, Sin Božji, istobitan s Ocem, iste božanske biti kao i Otac. Zbog toga što je rođen kao čovjek nije „manje“ Bog. I postoji oduvijek i zauvijek. Krist je „rođen iz biti svog Oca kao jedinorođeni, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravog Boga, rođen, ne stvoren, istobitan (homousios) s Ocem.“

Vjerovati u Isusa Krista, Boga i čovjeka, Spasitelja i Otkupitelja, bilo je lako u vremenu kada su postojali oni koji su s njim dijelili zemaljski život, a kasnije ga susretali i Uskrsloga. Apostoli su sami govorili i jamčili za svjedočanstvo koje su dali (npr. Iv 21,24; Dj 4,33; 1 Kor 2,1, itd.) Neposredno iskustvo, osobito nakon Pedesetnice, bilo je toliko jako da je i od iskre u ljudskim srcima moglo stvoriti plamen ljubavi koji se širio svijetom donoseći Radosnu vijest na sve strane. Vjera prvih kršćana bila je trojstvena, iako se tada još nije razvila teologija u današnjem smislu riječi. Trojstvo je bilo prisutno u navještaju Isusa Krista. Živo su se sjećali onoga što je On govorio o sebi, Ocu i Duhu Svetom. Jedino mjesto u Novom zavjetu u kojem se izričito spominje Trojstvo nalazi se u Matejevom evanđelju (28,19): „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Apostoli su preuzeli tu trinitarnu formulu i u pozdrave. Primjerice, Pavao u 2 Kor 13,13: „Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.“ Ivanovo evanđelje posebno govori o i Duhu Svetom kao Branitelju, a 17. poglavlje njegova evanđelja na poseban način govori o Ocu i Sinu, a Duh Sveti je onaj koji stvara jedinstvo u Trojstvu. Liturgija i molitva prve Crkve bila je sjedinjena s Kristom Gospodinom, i u Duhu Svetom klanjanjem i zahvaljivanjem bila je usmjerena Ocu koji je darovatelj stvaranja i spasenja. To vidimo po osnovnoj shemi euharistijskih molitava živih do naših dana. Naime, svaki dar od Oca dolazi po Sinu, u zajedništvu s Duhom Svetim. I danas zaključak Euharistijske molitve glasi: „Po Kristu, s Kristom i u Kristu, Tebi Bogu Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova.“

Postavljaju se pitanja

No, kako je vrijeme odmicalo, kako su neposredni svjedoci živoga Isusa Krista i njegovih učenika umirali, kršćanstvo se susretalo s novim pitanjima koja su vodila sve do temeljnih istina vjere. Javljala su se promišljanja kako su povezane osobe u Trojstvu, tko je „više“ Bog, tko je prvi i je li to jedan Bog? Kako je Isus Krist i Bog i čovjek? I kako smo otkupljeni od grijeha? Ta su se pitanja rađala iz susreta kršćanstva sa židovstvom, ali i s grčko-rimskom kulturom u koju je krenula evangelizacija. I nije Crkva samo dobivala pitanja izvana. Na žalost, i unutar nje nastajala su krivovjerja i hereze. Polovicom II. stoljeća  javili su se pisci nazvani apologetima (braniteljima), jer su pisali apologije (obrane) kršćanskih istina. Osobito su pobijali poganstvo, ali su ulazili i u dijaloge sa Židovima, poput sv. Justina, ili su nalazili nove pojmove da grčkom filozofskom mentalitetu približe osnove vjere, poput sv. Teofila Antiohijskog koji je prvi upotrijebio pojam Trojstvo (Trias) kako bi jednim imenom označio Oca, Sina i Duha Svetoga. Trojstvo, dakle, nije bio teološki razrađeno u Svetom pismu, već je ono predmet promišljanja postalo tek s apologetama. Osim toga, i Ivanova teologija o Riječi – Logosu koja je tijelom postala, također je tražila pobliže tumačenje. Istodobno, dakle, u povijesti Crkve možemo pratiti rasprave s herezama, ali i kršćansku misaonu izgradnju u definiranju istina vjere.

Hereze koje su dovele do Sabora

U ovom vremenu osnovne hereze su trinitarne i kristološke. Prve se bave odnosom triju božanskih osoba, a druge Kristovom naravi. Ebioniti su bili skupina koja je vjerovala da je Isus samo čovjek, rođen od Marije i Josipa. Njemu je Bog dao dar proroštva, time ga je učinio posebnim, ali ga je napustio u trenutku trpljenja. Po njima, Otac i Sin su različiti. Doketizam je učio da je Kristovo ljudsko tijelo samo privid. Monarhijanizam je želio sačuvati sliku jednoga Boga, pa je za njih Isus samo čovjek. Kristom ga je učinio Duh Sveti na krštenju, a Bogom je postao po uskrsnuću. Adopcionizam je tvrdio da Bog nema Sina koji bi „došao odozgo“, već „odozdo“. Jednostavno, posvojio je Isusa. Krist je po tome pravi čovjek koji je od trenutka posvojenja Bog, a izvorni Bog je samo Otac. Modalizam je, pak, smatrao da se Bog u svijetu pojavljuje u različitim oblicima (modusima), a subordinacionisti su tvrdili da su Sin i Duh Sveti nižega stupnja u odnosu na Boga Oca. Ova je hereza uvod u vrhunac teoloških napetosti pred početak Sabora. Iz subordinacionizma isplivala je najsnažnija hereza kraja III. i početka IV. stoljeća -  arijanizam koji je ime dobio po aleksandrijskom svećeniku Ariju. Njemu je prethodilo Origenovo učenje koje je polazilo od teologije o Logosu, Riječi Božjoj. Origen je podredio Sina Ocu, a Duha Svetoga Sinu. Arije je na tom tragu nastavio dalje. Njegova je tvrdnja bila da Sin Božji ne postoji oduvijek. Naime, budući da je Bog Otac rodio Sina, po Arijevom mišljenju, bilo je vremena kad Sin nije postojao. Dakle, stvoren je u vremenu, kao posredno biće i on nikako nije mogao biti u Bogu dok je On stvarao svijet. Arije je tvrdio da je Sin Božji – Logos stvoren iz ništa, voljom Očevom. On nije iz Božje biti, zato nije pravi Bog, već stvorenje. I po tome je različit od Oca. Otac ga je samo milošću posinio. Arije je, dakle, Sinu Božjemu „uzeo“ božansku bit. Za njega biti rođen znači biti stvoren. Zbog dubine hereze kojom je Arije zahvatio u kršćanske istine, ovdje govorimo o dvije zablude – trinitarnoj, jer razbija Trojstvo – i kristološkoj, jer Sinu oduzima postojanje od vječnosti i istu božansku bit s Ocem.

Sabor u Niceji 325. godine

Car Konstantin, koji je kršćanima dao slobodu 313. godine, bio je zainteresiran za mir u carstvu. Zato nije želio da zbog struja koje prijete jedinstvu Crkve dođe do nemira. Započeo je zato sazivati sabore i voditi računa da se u carstvu ispovijeda vjera u Isusa Krista. Tako je sazvao prvi opći crkveni sabor u Niceji 325. godine. Trajao je od 19. lipnja do 25. kolovoza. Zanimljivo je spomenuti da su na njemu sudjelovali najviše biskupi s Istoka, dok ih je sa Zapada bilo svega nekoliko. Mnogi od njih bili su mučenici. Svima njima obratio se sam Arije, no njegovo je krivovjere pobijeno, a on je izopćen još ranije, na sinodi u Aleksandriji. Središnja istina koja je iz Niceje ušla u Vjerovanje jest da je Sin ISTOBITAN s Ocem. Ariju se, naime, suprotstavio Atanazije, poznat danas kao biskup i crkveni naučitelj (295.-373.). I njegove je teze pobio soteriološkim (spasenjskim) argumentom. Tvrdio je da nas je spasio sam Bog, a ne čovjek po Božjoj naredbi. Za Atanazija je vrijedilo da, ako onaj koji nas je spasio nije Bog, onda ni njegovo djelo nije božansko, niti smo mi spašeni. Njegova je tvrdnja sažeta ovako: Logos je oduvijek Bog, ali je u vremenu postao čovjekom da bi nas učinio Božjim sinovima i kćerima. Temelj za svoju tvrdnju Atanazije je našao u Iv 1,14: „Riječ je tijelom postala, i prebivala među nama.“ S obzirom da je kršćanstvo već ušlo u grčki svijet, za tumačenje ove Atanazijeve teze upotrijebljena je riječ HOMOUSIOS, istobitan s Ocem. Konkretno to znači da sve što ima Otac, ima i Sin, samo su različiti po tome što je za Oca karakteristično očinstvo, dakle „rodio“ je Sina, a za Sina da je „rođen“, u smislu odnosa s Ocem. Već i kod ove istine vidjelo je da je ljudski govor nerijetko vrlo siromašan i preslab da bi označio odnose u Bogu i Božju stvarnost. No, ljudsko iskustvo rađanja najbliže je onome što se događa u Bogu, kako bismo izrazili što se dogodilo u Otajstvu Utjelovljenja.

Nicejska formula

„Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina našega Isusa Krista, Sina Božjega, Jedinorođenca, rođenog od Oca, to jest od Očeve supstancije, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, jedne supstancije s Ocem (što se grčki kaže homoousion), po kojem je stvoreno sve na nebu i na zemlji, koji je radi našega spasenja sišao i utjelovio se, i postao čovjekom, i trpio je, i uskrsnuo je treći dan, i uzašao na nebesa, doći će suditi žive i mrtve. I u Duha Svetoga.“ Ovaj sabor donio je i još jednu odluku: „One pak koji kažu 'Bijaše vrijeme kad njega nije bilo' i 'Prije nego je rođen, on ne bijaše' i 'Da je stvoren iz ničega', ili koji kažu da je nastao iz neke druge supstancije ili biti ili da je Bog preobraziv i promjenjiv, njih Katolička crkva kažnjava anatemom.

Crtica sa Sabora

Sabor u Niceji raspravljao je i o drugim pitanjima, te je nakon njega ostalo zapisano 20 kanona, odredbi, uputa za život. Među ostalim razgovaralo se o neženstvu za biskupe, svećenike i đakone, jer je u mnogim krajevima već tada zaživio celibat. No, kako nam povjesničari prenose, biskup mučenik Pafnucije savjetovao je da se to nikako ne uvede, jer bi za kler to bila teška obveza i jaram. Zato im je tada dopušten život u ispravnom braku.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: