Noć vještica: naivan i djetinjast pokušaj kompenzacije nedostatka duhovnosti

Noć vještica ili ''Halloween'' noć je uoči Svih svetih. Suvremeno ime ovoga poganskog praznika skraćenica je od starijeg naziva  "All Hallow's Eve" ili "Hallow Eve" (hrv. "Svih svetih predvečerje" ili "Sveto predvečerje"), a prvenstveno se slavi u zemljama s tradicionalno keltskim kulturnim nasljeđem poput Irske, SAD-a, Kanade, Australije etc.

Problematičnost ovoga praznika prije svega leži u tome što se po datumu poklapa s kršćanskom svetkovinom Svih svetih, no tomu ću se još posvetiti nakon što razjasnim povijesnu pozadinu Noći vještica.

Stari Kelti 1. studenoga tradicionalno su slavili početak Nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca, ali i gospodaru smrti, Samhainu, što i jest originalan naziv ovog praznika. Osnovni koncept ovoga praznika bilo je vjerovanje kako u noći s 31. listopada na 1. studenoga metafizičke granice koje dijele naš svijet smrtnika i nadnaravni svijet mrtvih, te drugih natprirodnih bića, postaju propusne, što omogućava tim istim natprirodnim bićima i mrtvima da samo tu jednu noć u godini posjete naš svijet. Logika običaja maskiranja na tu noć leži u tome da su Kelti vjerovali kako maskama mogu prevariti ili eventualno prestrašiti svoje nadnaravne posjetitelje i tako izbjeći neželjene susrete ili otmice.

Dolaskom Rimljana, keltska i tradicionalna rimska mitologija miješaju se i nastaje sinteza dvaju vjerskih sustava: crni bog lova Samain (ili u starokeltskoj inačici 'Samhain') preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. Vjerovalo se kako mrtvi te noći posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa se na pragovima kuća ostavljala hrana ili izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi duše pokojnih pronašle put do svojeg posljednjeg počivališta. Bundeva je tek u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje najprije u Americi, a zatim i u ostatku svijeta te je danas općepoznati simbol Noći vještica.

Važnost Samhaina za Kelte ležala je u tome kako je to bila posljednja proslava prije početka zime. Neobično jake zime i kasni dolazak proljeća ugrožavali su egzistenciju primarno ruralnog keltskog društva. Kroz mitološka tumačenja prirodnih procesa i obrede simpatetične magije osiguravali su preporod prirode u proljeće. Nada i obećanje u ponovno rođenje (njih samih kao i prirode) bio je melem koji je liječio psihičku nesigurnost naspram budućnosti.

Noć vještica također se smatrala savršenom za razne magijske obrede divinacije i proricanja budućnosti. Razlog tomu proizlazi iz keltskog koncepta protoka vremena. Suvremena civilizacija koristi linearni koncept vremena, koji ima svoj početak i kraj, dok je Nova godina tek početak nove revolucije Zemlje oko Sunca. Za Kelte ova noć označavala je točku izvan vremena, kada se prirodni poredak svemira vraća u prvotni kaos i priprema se put prema obnovi toga poretka. Samhain je noć koja postoji izvan vremena i teži sagledavanju svih ostalih oblika vremena. U ovoj noći najbolje uspijevaju tehnike čitanja budućnosti.

Iz svega izloženoga vidimo kako su kontekst i bit Noći vještica nekršćanski. Naravno, suvremeni stav jest kako u svemu tome nema štete ako se razumije porijeklo takvog praznika i ako ga se 'slavi' samo s namjerom da se dobro zabavi i ništa više. I stoga nije važno je li Noć vještica nekršćanski praznik ili ne, jer moderni racionalni čovjek ionako ne vjeruje u sva ta stara poganska praznovjerja. Ah, kad bi sve bilo tako jednostavno…

Noć vještica ovdje nije bit problema, nego prije simptom jednog dubljeg stanja, određene bolesti suvremene kulture: u otprilike posljednjih pola stoljeća u zapadnjačkoj civilizaciji odvija se intenzivan proces dekristijanizacije koji je dio jedne veće preobrazbe društva, svođenja čovjeka i cijeloga opsega njegova života isključivo na znanstveno-tehničku dimenziju. Mentalitet ovog novog racionalističkog, specifično znanstveno-tehničkog društva možda može izbaciti religiju, vjeru i duhovnost iz javnog mnijenja, ali ne može u čovjeku poništiti tu bitnu dimenziju njegova bića, potrebu težiti odnosu s božanskim. 

Tako se nalazimo u apsurdnoj situaciji da se tradicionalna kršćanska religija sustavno potiskuje i diskreditira, ostavljajući obične ljude u doslovno duhovnoj pustinji, jer ovo tehnologizirano društvo ne nudi nikakvu adekvatnu zamjenu. U odgovor na tu duhovnu izgladnjelost bujaju razni novi religijski pokreti, da sada ne ulazimo u detalje, među kojima se nalazi i pokret obnove pretkršćanskih poganskih religija, neopaganizam, iz kojeg izniče i praznik Noći vještica.

Dodatni je otežavajući čimbenik što žanr epske fantastike naveliko vuče inspiraciju iz pretkršćanskih religija koje se opisuje u pretjerano romantičnom svjetlu, dok se istovremeno određene nesretne elemente iz kršćanske religije i srednjovjekovne povijesti prikazuje gotovo isključivo negativno. Ovaj stav nažalost mnogi čitatelji fantastike nekritički preuzimaju i prenose u stvarni živo,t zbog čega praznici poput Noći vještica za njih u određenu ruku postaju način iskazivanja prkosa tradicionalnoj kršćanskoj vjeri u kojoj su odrasli, te simbol obnove 'idiličnih' starih poganskih religija.     

Dakle, Noć vještica pomalo je naivan i djetinjast pokušaj kompenzacije općenitog nedostatka duhovnosti, jer suvremena Noć vještica očito je osakaćena verzija negdašnjeg starokeltskog praznika, a uz to i još jedan mehanizam uvlačenja zabludjelih masa u kapitalističku kvazireligiju vječne potrošnje. No, unatoč tomu što je moderna Noć vještica tek osakaćena uspomena na negdašnje svetkovine druidske prirodne religije, iz kršćanske perspektive svejedno čini duhovnu štetu – u smislu da usmjerava mnoge na krive duhovne prakse i otupljuje osjetljivost ljudskog duha na pravu Istinu i pravi Put, prema Bogu.