Oboji svoje dane zahvalnošću

Često smo sa svih strana zasuti pesimizmom, koji svoj izvor ima u nezadovoljstvu materijalnim stanjem i teškim životnim situacijama. Nitko ne niječe da vremena s tog stanovišta nisu teška, no to nikako ne znači da čovjek mora obojiti svaki svoj dan crnilom i depresijom. Naša nas vjera uči da je zahvalnost i zahvalna molitva - „najmoćnija“ molitva. A mi koji nastojimo život gledati kroz „Isusove naočale“ imamo razloga biti zahvalni čim se probudimo, za novi dan, za sunce koje izlazi, za zrak koji udišemo. Zahvalnost širi i veseli ljudsko srce. Nismo okruženi stvarima koje nas ljute, ne moramo se ljutiti, nemojmo gledati samo ono što je negativno.

Čovjek bi trebao biti zahvalan i za ljepotu prirode, šuma, brda i dolina, mora, rijeka i jezera, zahvalan za sve što mu je u životu darovano, počevši od roditelja i onog što je naslijedio od njih. Treba biti zahvalan na mužu, ženi, djeci, prijateljima ali i onima s kojima nismo u dobrim odnosima. Kad zahvaljujemo za nekog čovjeka, tada ga prihvaćamo onakvoga kakav jest. Tko zahvalno gleda na svoj život, bit će zadovoljan s onim što je dobio u životu, neće mrmljati protiv Boga, a svijet će doživljavati na poseban način.

Najviše razloga imamo za zahvalnost Bogu, a za što mu trebamo biti zahvalni, izrazio je sveti Pavao u glasovitom pitanju: „Što imaš da nisi primio?“ Posebno mu trebamo biti zahvalni što nam oprašta grijehe.

Ljudi ne vole nezahvalnost, tuže se na nju, a ne voli je ni Bog. Od deset gubavaca koje je Isus izliječio, samo se jedan vratio da mu zahvali. Zahvalnost je znak plemenitosti duše. Sveti Pavao ističe: „Zahvalni budite!”  I Bog i ljudi cijene zahvalna čovjeka.

Zahvalnost je onaj divni dar kojeg nam Gospodin daruje kako bi uljepšao naš život i živote ljudi koje svakodnevno susrećemo. Ta radost rodit će mir koji je čežnja svakog ljudskog srca.