Otac Ante Gabrić

Ante Gabrić rođen je 28. veljače 1915. godine u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete oca Petra i majke Kate. Od malih nogu osjećao je u sebi duhovni poziv, a kako su u njegovu rodnome mjestu na službi bili franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja, očekivalo se da će i on postati fratar. Međutim, jedan susret s dvojicom isusovaca u Metkoviću potaknuo je maloga Antu da pođe u travničko sjemenište. Primljen je u Isusovačko sjemenište u Travniku 1926. gdje je već razmišljao o odlasku u misije, no kako je bio krhka rasta i ne baš dobra zdravlja, trebalo je do toga proći dosta vremena. 1933. Godine je maturirao i iste je godine primljen u isusovački novincijat u Zagrebu, gdje je proboravio dvije godine. Položio je isusovačke redovničke zavjete i studirao filozofiju u Italiji. Spremajući se za misije, tri je godine studirao filozofiju u Italiji i onda se  “konačno 20. listopada 1938. oprostio s domovinom i Europom i pošao prema zemlji čežnje – Indiji, Bengaliji”, zapisao je otac Ante u svome dnevniku, istaknuvši kako mu je time ispunjena želja mladih dana.

Otac Ante Gabrić zacijelo je najpoznatiji hrvatski misionar u povijesti. To prije svega treba zahvaliti njegovu neumornom apostolskom žaru u naviještanju Božje riječi među siromašnim stanovnicima Bengalije, kojima je uz darivanje Krista darivao i sebe samoga u svakoj ljudskoj prilici.

Živio je za te ljude po cijele dane i noći, gradio s njima sela, crkve, škole i bolnice, pješačio satima po močvarnim terenima u delti rijeke Gangesa, da bi stigao i u najudaljenija područja u svojim misijskim postajama.

Posvetio se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom.

Više je puta dolazio u domovinu. Prvi put 1969., nakon 31 godine misionarskog rada. Na slavlju u Solinu 1976. ostat će zapamćeno kako ga je narod nosio na rukama. Bilo je to na Gospinu otoku, na proslavi tisuću godina od smrti kraljice Jelene kojim je započelo obilježavanje jubileja “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, uz nazočnost stotine tisuća vjernika, i kardinala, i biskupa, i drugih uzvanika, no samo je otac Ante doživio tolike počasti. Poslije je pričao kako su splitski i solinski berekini izabrali baš njega jer im je on onako mršav i lagan bio najlakši za nošenje.

Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Kad je pater Ante umro, Majka Terezija izjavila je: „Sva misao i želje srca bile su mu samo za Isusa... On je sigurno u nebu.“  Kardinal Franjo Kuharić istom je prigodom kazao: „Bio je na čast Crkvi u Hrvata! Neka ga Božja providnost okruni i čašću oltara!“