Sakramenti: Božja remek-djela

„Kao 'sile koje izlaze' iz uvijek živog i oživljujućeg Kristova tijela, i kao čini Duha Svetoga koji djeluje u njegovu tijelu koje je Crkva, sakramenti su 'Božja remek-djela' u novom i vječnom savezu.“ (KKC, br. 1116)

Bog je toliko zaljubljen u čovjeka, stalo mu je do njega, da je utjelovljenjem postao čovjekom, prošao ljudski život i dao mu novi smisao. Isusovi učenici, kao i oni koji su ga slijedili po ulicama, trgovima, brežuljcima, pokazivali su čežnju za Njegovim riječima, gestama, čudima. Iako je Isus znao što je u ljudskim srcima, zbog njih je dopustio da se razvija ta povezanost koja preobražava, jer nakon susreta s Isusom više ništa nije isto. Čovjek ima priliku rasti i približiti se Bogu, komunicirati s Njim. To je povlastica kršćanstva! „Isusove riječi i djela za vrijeme njegova skrovitog života i javnog djelovanja već su bili spasenjski. Predostvarivali su moć njegova vazmenog otajstva.“ (KKC, br. 1115). I kada je postao dio čovjekove svakodnevice, pronašao je način kako pobijediti granice vremena i trajno biti među ljudima. Ostavio je znakove svoje prisutnosti. I to ne tek kao obične tragove, uspomene, već kao povlaštena slavlja koja On vodi i zapečaćuje. Ta se komunikacija događa u sakramentima. Kada bismo zaista bili svjesni što su sakramenti, nikada uz njih ne bismo vezali riječi poput nečega što se „obavlja“, „odrađuje“, imaju ih svi, pa idemo i mi, da se forma ispuni. To su trenuci kada je Bog najbliže nazočan u našim životnim situacijama. „Otajstva Kristova života osnova su onom što Krist, sada, po službenicima Crkve, podjeljuje u sakramentima, jer je 'ono što bijaše vidljivo u našem Gospodinu, prešlo u njegova otajstva.“ (KKC, br. 1115). Kad su Bog i čovjek zajedno, onda je to najljepše moguće zemaljsko slavlje. Sakramenti su slavlja u kojima je sam Bog svjedok i saveznik ljudskoga života, i to ne kao apstraktni promatrač, već kao aktivan sudionik, trajno zainteresiran za svakog pojedinca. To ne znači da Bog ne prati čovjeka i na drugi način, no ovdje je naglasak na svjesnom proživljavanju toga susreta, u određenom obliku i s određenom materijom. „Sakramentalnost je most između nebeskog Krista i zemaljskog čovječanstva, i omogućuje ljudski susret i nakon Kristova uzašašća. Iz kristološke i antropološke nužnosti sakramenata kao zemaljskog nastavka proslavljene Kristove tjelesnosti slijedi neposredno da crkveni sakramenti nisu nikakve stvari, nego su susret čovjeka na zemlji s proslavljenim čovjekom Isusom posredstvom neke vidljive pojave“ (E. Schillebeeckx).

Što su sakramenti: tajna ili otajstvo?
Školska definicija sakramenata je da su to „vidljivi znaci nevidljive Božje milosti.“ To znači da u njima imamo vidljivu materiju koja, u određenom obredu, doziva i posreduje nevidljivu Božju milost za upravo određenu životnu situaciju. Godina vjere od nas traži učenje, ne definicija na pamet, već sadržaja s razumijevanjem. Polazimo od grčkog pojma mysteion, koji označava neku tajnu, misterijske kultove koji su se izvodili pred narodom određenom božanstvu, a narod im nije razumio značenje. Biblijske stvarnosti koristile su do tada poznate jezike, ali s Kristom su pojmovi dobili novo značenje. Tako je i u ovom slučaju. Tražeći u Pavlovim spisima pojam mysteion, uočit ćemo da se on odnosi na Božji plan spasenja koji ima i vidljivu i nevidljivu dimenziju. I Bog je takav: otkrio se u ljudskoj povijesti kad je postao čovjekom. Budući da je u Objavi izrekao svoju poruku spasenja, onda njezin sadržaj nikako nije tajna koja bi bila skrivena, već hrvatski prijevod riječi mysteion postaje otajstvo. Poigramo li se malo riječju, to bi bila tajna koja se „od-tajuje“, o-tajstvo. Dakle, daje nam se dio njezine tajnovitosti. U sakramentima je doista tako. Njihova punina je u vječnosti, a po njima smo tom vječnošću već zahvaćeni, kao da smo u nju zakoračili. Zbog toga izbor riječi otajstvo. Latinski pojam sacramentum (sacer, posvećen + mentum, stvar, gesta) bio bi, pak, povezan sa svetim stvarima i radnjama, kao posvećujući čin. Njime se prevodio grčki mysteion. Spojimo li misterij i sakrament, doći ćemo do shvaćanja da su sakramenti ostvarivanje Božjeg plana spasenja u kojima se otajstvo Isusa Krista događa i nama, što znači da smo i mi zahvaćeni tim planom spasenja. Sakramenti uvijek uključuju Boga i čovjeka.

Zašto sedam sakramenata?
Pojam sakrament u uporabu je ušao u XI. stoljeću, te se vezao za sedam sakramenata: Krštenje, Potvrda, Pričest, Ispovijed, Bolesničko pomazanje, Svećenički red, Ženidba. Pojam misterij/otajstvo češći je u govoru o istinama vjere (primjerice, Kristovo vazmeno otajstvo ili otajstvo Presvetog Trojstva). Broj sedam sakramenata definirao je Tridentski sabor (XVI. stoljeće). To je vrijeme kada su reformirani kršćani tvrdili da ih je manje. U sakramentima možemo čitati usporedbu sa sedam temeljnih čovjekovih životnih situacija. Uočimo povezanosti: rađanja – Krštenje, odrastanje – Potvrda, hrana za tijelo – Euharistija kao hrana duše, čovjekova „obnova“ kad padne i potreban je ustajanja – Ispovijed, u trenucima bolesti – Pomazanje, pri izboru zvanja – Sveti red, pri izboru zajednice iz koje će se roditi novi životi – Ženidba.  Broj sakramenata može se povezati i s brojem dana stvaranja, jer je u sedam dana Bog dovršio svijet, ali i sa sedam darova Sluge Jahvinog (Iz 11,2)

Prošireno značenje
Budući da sakramenti uključuju božanski i ljudski element, onda je razumljivo da se pojam sakrament proteže i na neke druge stvarnosti. Krist je, prema tome, prvi sakrament – Prasakrament, jer je prvi u kojem su istodobno povezani Bog i čovjek. No, i Crkva – kao božanska i ljudska stvarnost – također je sakrament. Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o Crkvi ističe da je „Crkva u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda“ (LG 1). U Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u svijetu isti sabor uči da je „Crkva 'sveopći sakrament spasenja' koji očituje i ujedno ostvaruje otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku“ (GS 45). Dakle, samo pod vidom ljudskog  i Božjeg Crkvu možemo smatrati sakramentom, kao određenu „vezu“ s Božjim planom spasenja. No, snaga sakramentalnosti u Crkvi kao sakramentu nije kao ona u Kristu kao Prasakramentu! Ona ne posreduje samu sebe, nego Isusa.

Raznolikost pristupa istoj biti
Vratimo li se sakramentima u strogom smislu, njih 7, tada ih najčešće gledamo kao mjesto susreta s Isusom Kristom. To je tzv. kristološki smisao, jer polazi od Krista kao spasitelja koji u sakramentima nastavlja svoje djelo spasenja. Uostalom, s Kristom su i počeli sakramenti! U sakramentu koji uključuje obred i određenu osobu događa se susret s Kristom. Međutim, taj susret nikada nije bez posljedica za zajednicu. Zato je važno čuvati se opasnosti da se sakramenti gledaju kao individualni događaji. Crkva je zajednica i nje se tiče krštenje svakog pojedinca, što je eklezijalni pristup. Po sakramentu Pomirenja pojedinca koji je član Crkve, i Njezine se rane iscjeljuju. Po Pomazanju bolesnika i Crkva biva osnažena Kristovom milošću, jer je jedan njezin član podignut iz nemoći i tješnje povezan s Kristom. Pojedini teolozi rado koriste i antropološki pristup sakramentima čitajući u njima simboličko ispunjenje smisla ljudskih situacija, kao Božji odgovor na čovjekove potrebe. Materijalni pristup sakramentima stavlja naglasak na tvari koje se koriste u obredima, a te tvari dio su svijeta, što znači da Bog po sakramentima „koristi“ i ono zemaljsko kao sredstvo slavlja svoje prisutnosti čovjeku.

Naznake sakramenata u Starom zavjetu
Prema svetom Augustinu koji je rekao da se „Novi zavjet u Starome skriva, a Stari se zavjet u Novom otkriva“, i govor o sakramentima možemo pratiti na taj način. Stari zavjet pripremao je takav susret Boga i čovjeka. Evo nekoliko primjera. Prijelaz Izabranog naroda preko Crvenoga mora čin je njihova oslobođenja koje naviješta oslobođenje od grijeha što se događa u krštenju. Punina Duha Gospodnjeg koju nosi Sluga Jahvin treba sići i na mesijanski narod, u čemu čitamo naznaku Potvrde ili Krizme. Kada je Jahve manom nahranio narod u pustinji, pripremio je put za razumijevanje Euharistije. Pokora i Pomirenje najavljeni su već u pozivima proroka na obraćenje srca. Izaija je također slutio da trpljenje može biti otkupljujuće, jer Jahve je rekao: „Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje“ (Izl 15,26). Psalmi u bolesti gledaju put obraćenja, a Božje oproštenje ozdravljenjem. Svećeništvo je također pripremljeno u Starom zavjetu, i to u Aronovom svećeništvu i u levitskoj službi i uspostavi sedamdesetorice muževa. I ženidba je najavljena već u Post 2,24: „Stoga će muškarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Zaključimo: sakramenti su pripravljeni u Starom zavjetu, ispunjeni u Kristu i do danas slavljeni u Crkvi.

U idućem nastavku saznate je li svih 7 sakramenata ustanovio Isus Krist? Koje su ovlasti Crkve nad sakramentima i što je nužno potrebno da se sakrament dogodi?