Sv. Aleksandar Aleksandrijski, borac protiv svećenika koji je nijekao Kristovo božanstvo

Sveti Aleksandru je u borbi protiv arijanaca mnogo pomagao njegov đakon Atanazije, kasnije njegov nasljednik i veliki svetac te crkveni naučitelj.
Autor: sveci.net/Laudato/D.T. Photo: sveci.net/Laudato ponedjeljak, 26. veljače 2018. u 08:54
Sveti Aleksandar, aleksandrijski patrijarh, nasljedio je Achillasa g. 313., a umro 18. travnja 328. U zapadnoj se Crkvi slavi 26. veljače. Od g. 318. do 323. vodio je dogmatsku (vjersku) borbu protiv svećenika Arija koji je nijekao Kristovo božanstvo. Osudio je njega i njegovu propagandu brojnim pismima. Sveti je Epifanije poznavao 20 njegovih pisama; od njih su sačuvane dvije velike okružnice: svim biskupima i Aleksandru, biskupu Soluna i Konstantinopola. 
 
Njemu je sam car Konstantin Veliki upravio pismo preko Hozija iz Cordove, poslanika pape svetog Silvestra I. na saboru u Niceji. Sv. Aleksandar je na tom I. općem saboru odigrao važnu ulogu. Sabor je potvrdio njegovu vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Od njegovih propovijedi vjerojatno su sačuvane, i to u odlomcima, propovijedi o Duši i tijelu te o Isusovoj muci. Sveti Aleksandru je u borbi protiv arijanaca mnogo pomagao njegov đakon Atanazije, kasnije njegov nasljednik i veliki svetac te crkveni naučitelj. 
 
Euzebije, biskup iz Nikomedije, te sam car Konstantin tražili su od Aleksandra da natrag primi u Crkvu Arija, no on se tome odlučno usprotivio. Kad je riječ o Sv. Aleksandru, aleksandrijskom patrijarhu, možemo mirne duše ustvrditi da se radi o velikom čovjeku koji je u vremenima arijanske krize odigrao veliku i pozitivnu ulogu. Zato ga opravdano spominju manje-više sve veće crkvene povijesti, a i velika Patrologia graeca (PG) u svom 18. svesku od 547. do 614. stranice donosi njegova Pisma i Govore. Štoviše, učenjak H. G. Opitz objavio je u jednom novom izdanju djela sv. Atanazija i pisma sv. Aleksandra. 
 
To je djelo izdano u Berlinu g. 1934. Opisao ga je također i svjetski poznati patrolog Bardenhewer u svom klasičnom djelu Geschichte der altkirchlichen Literatur (Povijest starocrkvene literature). Opis iznosi čak 7 stranica. Jasno je da je ušao i u sve velike katoličke enciklopedije, od kojih spominjem samo dvije s kojima sam se poslužio u ovom prikazu: Lexikon für Theologie und Kirche (I, 313, prikaz profesora dr. Pierre-Thomasa Camelota, dominikanca) i Enciclopedia cattolica (I, 781-782, prikaz profesora Gaetana Corti koji je predavao na Teološkom fakultetu u Milanu te na Katoličkom sveučilištu Sacro Cuore, također u Milanu).
 
Da biste komentirali, prijavite se.