Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski

Spominjemo se sv. Bazilija Velikog i na sv. Grgura Nazijanskog. Kao što su za života bili nerazdruživi prijatelji, tako ih Crkva slavi i nerazdruživim spomendanom.
Autor: fra Mate Bašić/Vesna Jurić Rukavina/Laudato/M.P. Photo: istockphoto.com utorak, 02. siječnja 2018. u 08:16

Kao i Bazilije, i Grgur Nazijanski bio je duh kojeg je resio sveti žar i svjetlo Božje nauke. Vrsno su tumačili i osvjetljavali tajnu Presvetoga Trojstva i na prikladan način i vrlo razumljivim jezikom predstavljali biblijske i apostolske vjerske sadržaje. 

Sveti Bazilije Veliki,  rodio se kao sin uglednoga retora oko 330. u Cezareji (Kapadocija).



Otac je i utemeljitelj kršćanskog redovništva na istoku. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. On je bio duboka redovnička duša i zato su mu pisana djela puna onoga što može unapređivati redovnički život.

Dubokom mistikom odiše njegovo djelo O Duhu Svetom, nestvorenoj Božjoj ljubavi, koja izlazi od Oca i Sina. U njemu opisuje utjecaj Duha Svetoga u duši krštenika koji se krštenjem rađa na novi - božanski život. Dobro je znao da bez molitve i raznih pobožnih vježbi ne može biti redovničkog života. Za njega su samostani i njihove crkve „kuće molitve“, a „molitva je prošnja za dobro koju dobri upravljaju Bogu“. U svojim Asketskim govorima daje duhovne savjete kojima se još i danas može hraniti vjernička duša. Evo jednog savjeta: „Kad već završi dan i svaki kako tjelesni tako duševni posao, pravo je da si svatko prije počinka u svome srcu ispita savjest.“

Umro je 14. lipnja 379. prirodnom smrću.

Sveti Grgur zvan i Bogoslov, crkveni naučitelj, rodio se oko 329. u Arijanzu, selu nedaleko Nazijanza (jugozapadna Kapadocija), kao sin tamošnjeg biskupa.

Nakon završenih nauka Grgur je najprije poučavao u govorništvu u svome rodnom gradu i ubrzo stekao velik ugled. Kraće vrijeme napustio je poučavanje i otišao u samoću. U vrijeme  teoloških borbi Grgur je morao preuzeti odgovornost za glavnu biskupiju kršćanskog istoka, za Carigrad. Ondje je neustrašivo branio pravovjerje protiv arijanskog i makedonijevskog krivovjerja. Prvo je nijekalo božanstvo Sina, a drugo Duha Svetoga. 

Za vrijeme Grgurova biskupovanja u Carigradu, kako bi izbjegao veliku svađu i razdor, odrekao se biskupske stolice u Carigradu i preuzeo malu biskupiju u Nazianzu. Tamo je napisao mnogo dragocjenih spisa, u kojima se ocrtava prava osoba svećenika, život monaha, ljubav prema siromasima, kontemplaciji, kreposti stidljivosti i djevičanstvu. 

Pisao je pjesme i epigrame, a očuvano je oko 400 njegovih pjesama i zbirka od 243 pisma, malih stilističkih remek-djela. Utemeljitelj bizantske lirike, posebno je uspješan kao autor autobiografskih pjesama („O svome životu“) i lirskih himni. Znatno je utjecao i na teološko-filozofsku misao na Zapadu. 

Pod kraj života povukao se u mir. Umro je 9. svibnja 389. ili 25. siječnja 390. godine.

Ova dvojica velikana i svetaca, svakome od nas mogu biti ne samo primjer istine, nauka, pobožnosti i svetosti, već također i primjer prijateljstva.

Mogu nam biti primjer za našu svakodnevicu i za naše odnose, naša prijateljevanja. Njih dvojica kao braća u Kristu, jednostavno žude jedan za drugim. Oni su kao jedna duša u dva tijela i jedan drugoga nose, jačaju, ispravljaju, opominju i na taj način Kristovim duhom vole. Njih dvojica i nama mogu u naše vrijeme mnogo toga pokazati jer kod njih radost i nada, žalost i tjeskoba jednog, postaje radost i nada, žalost i tjeskoba drugog, kako nas to uči i Drugi vatikanski sabor. Stoga ne čudi da se Bazilije i Grgur natječu u dobru, ali ne u dobru koje bi bilo okrenuto na sebe, već u dobru koje je uvijek usmjereno na drugoga.

Dakle, prijateljstvo kakvo nam ih pokazuju ova dvojica otaca, uči nas da se i mi natječemo u dobru, ali u dobru koje želi biti dobro za drugoga i u kojemu ispunjen život jest samo onaj život koji ispunjava život drugoga.

 

Da biste komentirali, prijavite se.