Sv. Leopold Bogdan Mandić: redovnik kapucin, svećenik i ispovjednik
Sveti Leopold Bogdan Mandić, čiji spomendan slavimo 12. svibnja, svoj izvor nalazio je u Euharistiji. Molimo za njegov zagovor!
Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama (16. 11. 1882.) dao svjedočanstvo da je ''od najnježnijih godina davao primjer svake krjeposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti''.
U sjemeništu talijanske Venecijanske provincije, koja je tada imala i svoj samostan u Herceg Novom, naš se zemljak nastavio odlikovati marljivošću u učenju, uzornim ponašanjem i pobožnošću, tako da su ga redovnički poglavari već 2. svibnja 1884. primili u novicijat u Bassau. Po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak 'novog života' poglavari mu dodjeljuju i novo ime: Leopold.
Prve redovničke zavjete položio je 4. svibnja 1885. Nakon novicijata odlazi na studij filozofije u Padovu, gdje 20. listopada 1888. polaže svečane doživotne zavjete. Teologiju je studirao u Veneciji, gdje je i zaređen za svećenika 20. rujna 1890.
Već u najranijim godinama Leopold Bogdan Mandić osjetio je želju da radi na kršćanskom jedinstvu, posebno na jedinstvu između Istočne i Zapadne crkve, kod čega je osobito mislio na crkveno jedinstvo slavenskih naroda. Zato je odmah nakon svećeničkog ređenja zamolio redovničke poglavare da ga pošalju u domovinu kako bi se mogao posvetiti radu oko jedinstva, jer to je smatrao svojim osobitim pozivom koji mu je Bog namijenio. Poglavari nisu udovoljili njegovoj želji; on se podložio njihovoj odluci i sav se predao apostolatu izmirenja ljudi s Bogom.
Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. oca Franje rado primao svakog posla. Jedno vrijeme djelovao je i u hrvatskim krajevima, i to kao poglavar samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana u Kopru. Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine djelovao je i u Rijeci No, najduže je boravio u Padovi (od 1906. pa do smrti 1942.) u prvom redu kao ispovjednik.
Kad je uvidio da se ne će moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo te spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici, načinio je zavjet da će, među ostalim, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnoga kršćanskog brata: u postupak sa svakim pojedinim pokornikom stavit će svoju želju za svetim jedinstvom između kršćanskog Istoka i Zapada.
Bio je u ispovjedaonici svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako tijekom gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice, sobice, te strpljivo čekali svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i s ljudima.
Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju gorio je prema Bezgrješnoj koju je nazivao svojom Gospodaricom. Po naravi je bio nagao, u mladim je danima znao ponekad planuti i srdžbom, ali poniznom upornošću borio se protiv svoje prirode i uz duhovni napor uspio je postići takvu skromnu blagost da su ga neki čak smatrali i previše blagim, a pogotovo u ispovjedaonici. Bio je i veliki ljubitelj prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati svetcem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.
Kad je, iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću, 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svetcem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom, proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini Hrvatskoj njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.
Mrtvo tijelo fra Leopolda tijekom 21 godinu počivalo je na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. rujna 1963. preneseno u kapucinsku samostansku crkvu Sv. Križa u Padovi. Na temelju spontanog štovanja i brojnih svjedočanstava o zadobivenim milostima po njegovu zagovoru, crkvene su vlasti 16. siječnja 1946. otvorile proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Cijeli postupak zaključen je 20. ožujka 1952. Pošto je proces za proglašenje blaženim završen u nepune 34 godine od njegove smrti, Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976.
Generalni postulator kapucinskog reda 4. srpnja 1977. uputio je Zboru za proglašenje svetaca molbu da se nastavi s postupkom i za Leopoldovo proglašenje svetim. U godini 1980. do 1981. u Trentu su obavljena ispitivanja u vezi s čudom ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim.
Nakon što je papinski liječnički savjet velikom većinom glasova potvrdio ozdravljenje gospođe Ponzlotto, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda.
Leopold Bogdan Mandić zaštitnik je braće kapucina u Hrvatskoj.
Dana 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. Leopolda je svečano proglasio svetim.
