Sveta Veronika Giuliani, djevica i mističarka

Sveta Veronika Giuliani, djevica i mističarka

Biti pravi kršćanin znači svjedočiti za Isusa rječju, djelima, primjerom, čitavim životom, svjedočiti i naviještati da je Isus Spasitelj svih ljudi i da bez Njega nema spasenja.

Veronica-Giuliani-631x301.png
Autor
facebook.com/Sveci Katolicke Crkve/Laudato/M.R.
Fotograf
dtdesign.net
Objavljeno:
 
10.07.2015 08:54

Rodila se 27. srpnja 1660. u Mercatellu, u srednjoj Italiji, kao sedmo dijete dobrostojeće obitelji. Otac joj je bio neke vrste vojni činovnik i dobro zarađivao. Od njezinih 6 sestara, dvije su umrle već u povojima. Kad joj je bilo 4 godine, izgubila je i majku. Majka je na samrtnoj postelji okupila oko sebe pet svojih kćerkica, te kao baštinu, svakoj od njih darovala jednu od pet Isusovih rana.

Ursulu, najmlađu, ovu sveticu zapala je Rana na Kristovu boku. Svih pet djevojčica postadoše kasnije redovnice. Majka je svakoj kćeri povjerila jednu Isusovu ranu na štovanje, ali ih je poučila da će u životu u toj rani uvijek naći utočiste. Pouka je bila zorna, uvjerljiva, a mati je u miru sklopila oči. Djevojčice su rasle te jedna za dugom odlazile u samostan.

Ursula je u sedmoj godini primila sakrament Potvrde, a u osmoj s ocem se preselila u Piacenzu. U tom je gradu primila Prvu pričest, na Svijećnicu 1670. i odmah se pomalo pocela uvoditi u mislenu molitvu. Sedam godina kasnije stupit će u samostan klarisa kapucinki u Citta di Castello.

Tada je svoje ime promijenila u Veronika. U Redu je malo-pomalo obavljala sve službe od najnižih do najviših. Bila je kuharica, pekarica, brinula se za rublje, bolničarka, a kroz 33 godine učiteljica novakinja te kroz 11 godina poglavarica.

Preminula je nakon mnogih dragovoljnih trpljenja sudjelujući živo u Kristovim mukama. 9. srpnja 1727.g. blaženom ju je proglasio papa Pio VII., a svetom Grgur XVI.

Sveta je Veronika Giuliani od svog ulaska u samostan shvatila da Bog preko nje, kao nekoć i preko sv. Franje Asiškoga, želi obnoviti i očitovati znakove Svoje Muke. Nju je, kao i serafskog oca, poput tajanstvenog magneta privlačio lik Isusa Raspetoga. O Njemu je neprestano razmišljala, a jednoga dana ukazao joj se Gospodin bas onakav kakva ga već u Starom zavjetu opisuje prorok Izaija:

„Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u Nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut“ (Iz 53, 2-3).

Poslije toga viđenja Gospodin je Veroniku sve više upućivao u stvarnost Svoje muke, u suobličenje sa samim sobom. Odlikovao ju je cak i na tijelu Svojim ranama, pa tako i ona postade stigmaticarka.

Veronika je shvatila da Gospodin želi tim vanjskim, vidljivim znakovima svoje muke. On želi lakomisleni i neozbiljni svijet podsjetiti da su ljudi otkupljeni uz veoma visoku cijenu, uz muke i krv presvetoga Božjega Sina. On traži aktivne suradnike, također uz cijenu patnje, u djelu spašavanja čovječanstva. Veronika je bila jedna takva suradnica. Obdarena krhkim zdravljem, podvrgavala se ipak strogostima svoga Reda. Nije se kod nje radilo o nekoj „platonskoj“ patnji, već u svakidašnjoj žrtvi koju je u svoj nježnoj težini živo osjećala.

Njezin duhovni vođa, jedan isusovac, zapovjedio joj je da piše dnevnik, te opise svoja duhovna iskustva. Ona je to iz poslušnosti učinila, premda je živo željela da sve ostane u najvećoj tajnosti. Njezin je duhovni dnevnik objavljen u 10 svezaka. Mnoge neobične stvari u njemu potvrđene su od mnogih vjerodostojnih očevidaca. Čitav je dnevnik pisan tako trijeznom otvorenošću da je, pročitavši ga, papa Pio XI, uskliknuo: „To nije svetica, to je jedna velika svetica!“

Kapucin Felice da Mareto, član Kapucinskog povijesnog instituta u Rimu, piše o dnevniku sv. Veronike Giuliani: „Duhovna iskustva sto ih je proživjela i opisala Veronika sačinjavaju sakriveno blago, vrijedno da se s njim savjetuju te da ga ispituju, ne samo teolozi duhovnog bogoslovlja i hagiografi, nego i svi oni sto se bave proučavanjem duhovnih pojava. Po svojim autobiografskim izvještajima i dnevniku, Veronika se može smatrati pravom duhovnom učiteljicom.“

Veronika je očitovala svoju spisateljsku sposobnost i u svojim Pismima te Duhovnim pjesmama. Njezini su spisi doživjeli vise kritičkih i vrijednih izdanja. Oni su još i danas predmet brižnog proučavanja.

Iz njezina života još bolje ćemo razumjeti Pavlove rijeci u Poslanici Kološanima: „Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas - za Tijelo Njegovo, koje je Crkva“ (Kol 1,24).

I svetu Veroniku Giuliani možemo uvrstiti u red onih svetaca koji su na osobit način iskristalizirali pojedine trenutke Kristove Muke i Smrti. Ona je poput tolikih drugih mistika na krvav način sudjelovala u patnjama muke i tjeskobe našega Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovo krunjenje, krizni put i raspeće, sve tajne Velikoga petka.

To je bila njezina posebnost, to je njezina poruka nama, poruka o Kristu i to Raspetome.
Njezin spomendan je premješten na 10. srpnja, jer se 9. srpnja spominjemo svete Marije Propetoga Isusa Petković.
 
 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: