Sveti Beda Časni
Sveti Beda bio je pravo čudo svetosti i učenosti svoga vremena. Crkva ga je uvijek mnogo cijenila, a papa Lav XIII. proglasio ga je i crkvenim naučiteljem.
Autor
sveci.net/Laudato/M.S.
Fotograf
Narod.hr
Objavljeno:
25.05.2023 08:43
Sveti Beda rodio se ili 672. ili 673. godine u sjevernoj Engleskoj. Kad mu je bilo tek 7 godina, roditelji su ga kao oblata, neke vrste samostanskoga kandidata, predali Benediktu Biscopu, koji je nekoliko godina prije toga osnovao benediktinski samostan u Wearmouthu. Beda o samom sebi piše ovako: "Rodio sam se na poljskom posjedu toga samostana. I kad sam bio u dobi od 7 godina, moja me obitelj povjerila na odgoj i izgradnju najprije časnome opatu Benediktu, a kasnije opatu Ceolfrithu.
Sve preostalo vrijeme svoga života proveo sam u tom samostanu i posve se posvetio proučavanju Svetoga pisma. I dok sam živio po stezi pravila te dan za danom u koru s ostalima pjevao časoslov, moja je naročita radost uvijek bila studirati, proučavati i pisati." Kad čitamo tu ispovijest, onda nam je jasno da je Beda bio pravi čovjek za svoj životni zadatak. Imao je smisla, vremena, mogućnosti i mira za jedan kulturni rad koji će obogatiti stoljeća. Sveti Beda je u 19. godini primio red đakonata, a u 30. svećeništva. Oba mu je reda podijelio biskup Hexhama, sv. Ivan Beverly.
Beda u svojoj autobiografiji dalje piše: "Od vremena kad sam postao svećenik pa sve do svoje 59. godine bavio sam se proučavanjem Svetoga pisma, kako iz vlastite potrebe tako i za potrebe svojih", tj. redovnika koje poučavaše u svetim znanostima. Za vrijeme svojih 55 godina redovničkoga života Beda se rijetko kada udaljio iz svog samostana. Učinio je to samo nekoliko puta, i to zbog studija. Jedanput je išao u pohode svećeniku Wicredu, drugi put je kratko boravio na otoku Lindisfarneu kod opata-biskupa Eadfritha i ondje skupio potrebne podatke za pisanje životopisa sv. Kutberta, i napokon treći put je išao u York opatu-nadbiskupu Egbertu, svom nekadašnjem učeniku.
Ondje je na samostanskoj školi jedno vrijeme poučavao. Ta je škola pod vodstvom slavnog Alkuina brzo izišla na glas. Neki misle da je Beda jednom išao u Rim, no to se mišljenje sa sigurnošću ne može dokazati. Posljednje dane Bedina života kao očevidac opisao je veoma dirljivo njegov učenik Kutbert. Taj je opis kao drugo čitanje ušao i u Časoslov Božjega naroda. Kutbert piše: "U utorak pred Gospodinovo uzašašće Beda je počeo teže pobolijevati u disanju. Isto tako pojavila se na nogama mala oteklina. Ipak je tog cijelog dana držao pouku i veselo kazivao u pero. Od vremena do vremena rekao bi uz ostalo: 'Učite užurbano, ne znam dokle ću živjeti i neće li me uskoro uzeti moj Stvoritelj.'
Nama je bilo jasno da je bio dobro upućen u svoj svršetak. Budan je proveo noć u zahvaljivanju. Sutradan, to jest u srijedu, naredio je da pomno pišemo što smo započeli. To smo radili do trećeg časa. Od trećeg smo časa hodali s moćima svetaca, već po običaju onoga dana. Jedan je od nas bio s njime i rekao mu: 'Dragi učitelju, još nedostaje jedno poglavlje iz knjige koju si kazivao u pero. Čini li ti se teško da te još pitamo?' On odgovori: 'Lako je, uzmi svoju trsku i uredi te brzo piši'. To ovaj i učini. O devetom času kaza meni: 'Imam neke dragocjenosti u svome kovčežiću, to jest papar, rupce i tamjan. Otrči brzo i dovedi mi prezbitere našeg samostana da im dadem te neznatne darove što mi ih je Bog dao.'
Kad su se okupili, govorio im je. Pojedinačno ih je opomenuo i molio da za nj odsluže mise i da pomno obavljaju molitve. Oni su to drage volje obećali. Svi su bili tužni i plakali, ponajviše zato što je rekao da misli kako oni više neće dugo gledati njegovo lice u ovome vijeku. A radovali su se kad im ovo kaza: 'Vrijeme je, ako se tako čini mome Stvoritelju, da se vratim onomu koji me načini, koji me stvori, koji me je - kad me ne bi - oblikovao iz ništa. Dugo sam živio, moj mi je život dobro predvidio blagi Sudac: vrijeme je moje smrti tu, jer želim umrijeti i biti s Kristom. Duša moja želi vidjeti u njegovu sjaju moga kralja Krista.' Mnogo je još toga rekao na našu izgradnju. U veselju je proveo do večeri.
Prije spomenuti mladić još je kazao: 'Dragi učitelju, još jedna tvrdnja nije napisana.' A on će: 'Napiši brzo!' Malo zatim reče mladić: 'Sada je misao napisana.' On odgovori: 'Dobro, uistinu si kazao: svršeno je. Uzmi moju glavu u svoje ruke jer mi je veoma ugodno kad sjedim nasuprot svome svetom mjestu s kojega sam obično molio. Tako i sjedeći mogu zazivati svoga Oca. 'Tako, pjevajući s poda svoje sobice: 'Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome' i spomenuvši Duha Svetoga, izdahnu iz tijela posljednji dah. Poradi toga što je - u to treba bez ikakve sumnje vjerovati - na ovome svijetu bio stalno najpobožnije neumoran u hvaljenju Boga, i preselio se u veselje nebeskih želja." Sveti Beda je umro 26. svibnja 735. Čini se kao da je imao i jednu sestru redovnicu, kojoj je posvetio komentar Kantiku proroka Habakuka.
Neki ipak tumače njegove riječi u tome spisu u posve duhovnome smislu, dakle, ne kao upravljene samo jednoj određenoj osobi. Sveti Beda je bio marljiv i plodan pisac pa nije čudo da je mnogo i napisao. Počeo je pisati gramatička djela već kao đakon. Pisao je s lakoćom u prozi i stihovima, latinskim i pučkim jezikom. Od teoloških djela najznačajnija su mu egzegetska, a dijele se u Komentare i Homilije. Zbog tih je spisa u srednjem vijeku uživao glas kao "theologus celeberrimus", tj. najslavniji bogoslovac. U tumačenju Svetog pisma, iako rado slijedi tzv. duhovno tumačenje, ne zanemaruje ni literarno, doslovno, štoviše na njemu temelji sva svoja moralna i alegorijska tumačenja. Želeći biti što vjerniji predaji Crkve, on u tumačenju Svetog pisma vjerno slijedi svete Oce, osobito Augustina, Jeronima, Ambrozija i Grgura Velikoga, dakle, četiri velika zapadna Oca. Sljedeći ta velika svjetla Crkve, postao je i sam svjetlo, "candela ecclesiastica in domo Dei" - crkvena svijeća u kući Božjoj. Tu je kuću osvijetlio svojim velikim i dubokim poznavanjem i tumačenjem Pisama.
Uz teološke spise napisao je i nekoliko asketskih. No, naročito se proslavio svojim povijesnim spisima. Od njih je najvažniji Historia ecclesiastica gentis Anglorum (Crkvena povijest engleskoga naroda, u 5 knjiga). To je istinsko remek-djelo, zbog kojega je zaslužio časni naslov "otac povijesti Engleske". O tome djelu piše G. Prampolini: "Skladnim stapanjem raznih elemenata Bedino djelo nosi žig čudesne modernosti. Ono još i danas zbog trijeznog realizma u pripovijedanju za čitanje je veoma privlačno. Djelo odiše i rimskim duhom, to jest ljubavlju prema rimskoj Crkvi, kao pročelnici i majci svih crkava." Prema mjerodavnom mišljenju isusovca Silve-Tarouchea, to djelo sv. Bede "najbolje je što ga kršćanska književnost do njegovih vremena uopće stvori. Pa i kasnije na tom području nema vrjednijeg djela sve do Povijesti Crkve u Hamburgu, što ga g. 1075. napisa Adam iz Bremena." Crkvenu povijest sv. Bede preveo je na anglosaski kralj Alfred Veliki. Uz crkvenu povijest sv. Beda je napisao i vrijednih hagiografskih djela.
Tako npr. Historia abbatum ili Život petorice svetih opata. To je povijest dvostrukog samostana: u Wearmouthu i Jarrowu kroz njihovih pet opata. U Jarrowu je i svetac proveo najveći dio svoga života, a oba su samostana imala istog opata, pa je u njima strujao isti duh i život. Od ostalih hagiografskih djela opću vrijednost ima njegov Martirologij, koji smo u ovoj zbirci duhovnih velikana kroz pojedine mjesece češće spominjali i navodili. Uz ta Sv. Beda je pisao i gramatička i pozitivno-znanstvena djela. Ona su ga uvrstila među najučenije ljude srednjega vijeka. Pisao je O naravi stvari, O vremenima itd. Uz vrijedna djela u prozi otac je engleske crkvene povijesti pisao, odnosno pjevao, u korektnim stihovima, koji odišu toplinom i pravim pjesničkim nadahnućem. U velikoj Migneovoj patrističkoj zbirci nalazi se i 16 Bedinih pisama, pa tako i ona sačinjavaju vrijedan dio njegove pismene ostavštine. Najveći dio tih pisama upravio je Aki, biskupu Hexhama, svom velikom i svetom prijatelju. Povjesničari, a za njima teolozi, ističu vrijednost jednoga Bedinoga spisa o svakidašnjoj ili bar čestoj pričesti. U njemu se svetac pokazuje kao velebni svjedok vjere Katoličke crkve i pobožnosti prema Euharistiji. On traži da vjernici budu poučeni kako je spasonosno često primati svetu pričest.
Veliki teolog sv. Robert Bellarmino, ističući važnost sv. Ivana Damašćanskog, Bedina suvremenika, pravi ovu dražesnu usporedbu: "Jedan je svojom mudrošću prosvijetlio Zapad, drugi Istok." Usporedba prilično odgovara stvarnosti. S djelom svetog Bede, kako piše medievalist – stručnjak za srednji vijek – Martin Grabmann, započelo je proljeće koje mnogo obećavaše. Sveti Beda je bio pravo čudo svetosti i učenosti svoga vremena. Crkva ga je uvijek mnogo cijenila, a papa Lav XIII. proglasio ga je i naučiteljem Crkve. Pred njegovom učenošću i svetošću valja izraziti najdublje poštovanje, a i zahvalnost, jer je njome zadužio ne samo svoju domovinu Englesku, već i cijelu Crkvu. On u povijesti Crkve ima, zaista, univerzalno značenje. Novi nadimak "Časni" nosi uistinu zasluženo.
Sve preostalo vrijeme svoga života proveo sam u tom samostanu i posve se posvetio proučavanju Svetoga pisma. I dok sam živio po stezi pravila te dan za danom u koru s ostalima pjevao časoslov, moja je naročita radost uvijek bila studirati, proučavati i pisati." Kad čitamo tu ispovijest, onda nam je jasno da je Beda bio pravi čovjek za svoj životni zadatak. Imao je smisla, vremena, mogućnosti i mira za jedan kulturni rad koji će obogatiti stoljeća. Sveti Beda je u 19. godini primio red đakonata, a u 30. svećeništva. Oba mu je reda podijelio biskup Hexhama, sv. Ivan Beverly.
Beda u svojoj autobiografiji dalje piše: "Od vremena kad sam postao svećenik pa sve do svoje 59. godine bavio sam se proučavanjem Svetoga pisma, kako iz vlastite potrebe tako i za potrebe svojih", tj. redovnika koje poučavaše u svetim znanostima. Za vrijeme svojih 55 godina redovničkoga života Beda se rijetko kada udaljio iz svog samostana. Učinio je to samo nekoliko puta, i to zbog studija. Jedanput je išao u pohode svećeniku Wicredu, drugi put je kratko boravio na otoku Lindisfarneu kod opata-biskupa Eadfritha i ondje skupio potrebne podatke za pisanje životopisa sv. Kutberta, i napokon treći put je išao u York opatu-nadbiskupu Egbertu, svom nekadašnjem učeniku.
Ondje je na samostanskoj školi jedno vrijeme poučavao. Ta je škola pod vodstvom slavnog Alkuina brzo izišla na glas. Neki misle da je Beda jednom išao u Rim, no to se mišljenje sa sigurnošću ne može dokazati. Posljednje dane Bedina života kao očevidac opisao je veoma dirljivo njegov učenik Kutbert. Taj je opis kao drugo čitanje ušao i u Časoslov Božjega naroda. Kutbert piše: "U utorak pred Gospodinovo uzašašće Beda je počeo teže pobolijevati u disanju. Isto tako pojavila se na nogama mala oteklina. Ipak je tog cijelog dana držao pouku i veselo kazivao u pero. Od vremena do vremena rekao bi uz ostalo: 'Učite užurbano, ne znam dokle ću živjeti i neće li me uskoro uzeti moj Stvoritelj.'
Nama je bilo jasno da je bio dobro upućen u svoj svršetak. Budan je proveo noć u zahvaljivanju. Sutradan, to jest u srijedu, naredio je da pomno pišemo što smo započeli. To smo radili do trećeg časa. Od trećeg smo časa hodali s moćima svetaca, već po običaju onoga dana. Jedan je od nas bio s njime i rekao mu: 'Dragi učitelju, još nedostaje jedno poglavlje iz knjige koju si kazivao u pero. Čini li ti se teško da te još pitamo?' On odgovori: 'Lako je, uzmi svoju trsku i uredi te brzo piši'. To ovaj i učini. O devetom času kaza meni: 'Imam neke dragocjenosti u svome kovčežiću, to jest papar, rupce i tamjan. Otrči brzo i dovedi mi prezbitere našeg samostana da im dadem te neznatne darove što mi ih je Bog dao.'
Kad su se okupili, govorio im je. Pojedinačno ih je opomenuo i molio da za nj odsluže mise i da pomno obavljaju molitve. Oni su to drage volje obećali. Svi su bili tužni i plakali, ponajviše zato što je rekao da misli kako oni više neće dugo gledati njegovo lice u ovome vijeku. A radovali su se kad im ovo kaza: 'Vrijeme je, ako se tako čini mome Stvoritelju, da se vratim onomu koji me načini, koji me stvori, koji me je - kad me ne bi - oblikovao iz ništa. Dugo sam živio, moj mi je život dobro predvidio blagi Sudac: vrijeme je moje smrti tu, jer želim umrijeti i biti s Kristom. Duša moja želi vidjeti u njegovu sjaju moga kralja Krista.' Mnogo je još toga rekao na našu izgradnju. U veselju je proveo do večeri.
Prije spomenuti mladić još je kazao: 'Dragi učitelju, još jedna tvrdnja nije napisana.' A on će: 'Napiši brzo!' Malo zatim reče mladić: 'Sada je misao napisana.' On odgovori: 'Dobro, uistinu si kazao: svršeno je. Uzmi moju glavu u svoje ruke jer mi je veoma ugodno kad sjedim nasuprot svome svetom mjestu s kojega sam obično molio. Tako i sjedeći mogu zazivati svoga Oca. 'Tako, pjevajući s poda svoje sobice: 'Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome' i spomenuvši Duha Svetoga, izdahnu iz tijela posljednji dah. Poradi toga što je - u to treba bez ikakve sumnje vjerovati - na ovome svijetu bio stalno najpobožnije neumoran u hvaljenju Boga, i preselio se u veselje nebeskih želja." Sveti Beda je umro 26. svibnja 735. Čini se kao da je imao i jednu sestru redovnicu, kojoj je posvetio komentar Kantiku proroka Habakuka.
Neki ipak tumače njegove riječi u tome spisu u posve duhovnome smislu, dakle, ne kao upravljene samo jednoj određenoj osobi. Sveti Beda je bio marljiv i plodan pisac pa nije čudo da je mnogo i napisao. Počeo je pisati gramatička djela već kao đakon. Pisao je s lakoćom u prozi i stihovima, latinskim i pučkim jezikom. Od teoloških djela najznačajnija su mu egzegetska, a dijele se u Komentare i Homilije. Zbog tih je spisa u srednjem vijeku uživao glas kao "theologus celeberrimus", tj. najslavniji bogoslovac. U tumačenju Svetog pisma, iako rado slijedi tzv. duhovno tumačenje, ne zanemaruje ni literarno, doslovno, štoviše na njemu temelji sva svoja moralna i alegorijska tumačenja. Želeći biti što vjerniji predaji Crkve, on u tumačenju Svetog pisma vjerno slijedi svete Oce, osobito Augustina, Jeronima, Ambrozija i Grgura Velikoga, dakle, četiri velika zapadna Oca. Sljedeći ta velika svjetla Crkve, postao je i sam svjetlo, "candela ecclesiastica in domo Dei" - crkvena svijeća u kući Božjoj. Tu je kuću osvijetlio svojim velikim i dubokim poznavanjem i tumačenjem Pisama.
Uz teološke spise napisao je i nekoliko asketskih. No, naročito se proslavio svojim povijesnim spisima. Od njih je najvažniji Historia ecclesiastica gentis Anglorum (Crkvena povijest engleskoga naroda, u 5 knjiga). To je istinsko remek-djelo, zbog kojega je zaslužio časni naslov "otac povijesti Engleske". O tome djelu piše G. Prampolini: "Skladnim stapanjem raznih elemenata Bedino djelo nosi žig čudesne modernosti. Ono još i danas zbog trijeznog realizma u pripovijedanju za čitanje je veoma privlačno. Djelo odiše i rimskim duhom, to jest ljubavlju prema rimskoj Crkvi, kao pročelnici i majci svih crkava." Prema mjerodavnom mišljenju isusovca Silve-Tarouchea, to djelo sv. Bede "najbolje je što ga kršćanska književnost do njegovih vremena uopće stvori. Pa i kasnije na tom području nema vrjednijeg djela sve do Povijesti Crkve u Hamburgu, što ga g. 1075. napisa Adam iz Bremena." Crkvenu povijest sv. Bede preveo je na anglosaski kralj Alfred Veliki. Uz crkvenu povijest sv. Beda je napisao i vrijednih hagiografskih djela.
Tako npr. Historia abbatum ili Život petorice svetih opata. To je povijest dvostrukog samostana: u Wearmouthu i Jarrowu kroz njihovih pet opata. U Jarrowu je i svetac proveo najveći dio svoga života, a oba su samostana imala istog opata, pa je u njima strujao isti duh i život. Od ostalih hagiografskih djela opću vrijednost ima njegov Martirologij, koji smo u ovoj zbirci duhovnih velikana kroz pojedine mjesece češće spominjali i navodili. Uz ta Sv. Beda je pisao i gramatička i pozitivno-znanstvena djela. Ona su ga uvrstila među najučenije ljude srednjega vijeka. Pisao je O naravi stvari, O vremenima itd. Uz vrijedna djela u prozi otac je engleske crkvene povijesti pisao, odnosno pjevao, u korektnim stihovima, koji odišu toplinom i pravim pjesničkim nadahnućem. U velikoj Migneovoj patrističkoj zbirci nalazi se i 16 Bedinih pisama, pa tako i ona sačinjavaju vrijedan dio njegove pismene ostavštine. Najveći dio tih pisama upravio je Aki, biskupu Hexhama, svom velikom i svetom prijatelju. Povjesničari, a za njima teolozi, ističu vrijednost jednoga Bedinoga spisa o svakidašnjoj ili bar čestoj pričesti. U njemu se svetac pokazuje kao velebni svjedok vjere Katoličke crkve i pobožnosti prema Euharistiji. On traži da vjernici budu poučeni kako je spasonosno često primati svetu pričest.
Veliki teolog sv. Robert Bellarmino, ističući važnost sv. Ivana Damašćanskog, Bedina suvremenika, pravi ovu dražesnu usporedbu: "Jedan je svojom mudrošću prosvijetlio Zapad, drugi Istok." Usporedba prilično odgovara stvarnosti. S djelom svetog Bede, kako piše medievalist – stručnjak za srednji vijek – Martin Grabmann, započelo je proljeće koje mnogo obećavaše. Sveti Beda je bio pravo čudo svetosti i učenosti svoga vremena. Crkva ga je uvijek mnogo cijenila, a papa Lav XIII. proglasio ga je i naučiteljem Crkve. Pred njegovom učenošću i svetošću valja izraziti najdublje poštovanje, a i zahvalnost, jer je njome zadužio ne samo svoju domovinu Englesku, već i cijelu Crkvu. On u povijesti Crkve ima, zaista, univerzalno značenje. Novi nadimak "Časni" nosi uistinu zasluženo.
