Sveti Filip rodio se 21. srpnja 1515. u popularnoj gradskoj četvrti Firence, zvanoj S. Pietro in Gattolino. Ako je istina da okolina utječe na čovjeka, na njegov rast i izgradnju, onda je mali Filip imao sreću što se rodio u jednom od najljepših gradova na svijetu, koji je pun bajoslovnih umjetnina, ali i koji okružuje prekrasna priroda. Iako je rano izgubio majku Lukreciju, u potpunosti ju je zamijenila dobra maćeha, druga očeva žena. Svoj prvi odgoj Filip je primio kod dominikanaca u samostanu sv. Marka.
Još dosta mlad, god. 1532., po očevu nalogu, pošao je k svom rođaku Romulu, trgovcu, u San Germano, danas Cassino, podno glasovite benediktinske opatije. Trgovački su ga poslovi slabo privlačili. On nije bio rođen trgovac, iako je ta grana u njegovu rodnom gradu veoma cvala i učinila ga bogatim. Radije se zavlačio u tišinu benediktinske opatije Monte Cassino ili u samotnu prirodu te ondje razmišljao. Napustio je god. 1534. svog rođaka u San Germanu, njegovu trgovinu te kao siromašan hodočasnik pošao na sjever u Rim.
Odlazak u Rim
Došavši u Rim, Sveti Filip nastanio se kod svoga zemljaka Geleotta Caccia, koji je vodio poslove papinske carinarnice. Kao naknadu za stan i uzdržavanje odgajao je njegova dva sina. Inače, njemu nije mnogo trebalo jer bio je veoma skromnih zahtjeva. Zadovoljio se s malo kruha, sira, maslina, a to bi zalio čašom svježe vode. Filip je u Vječnom Gradu pohađao učilište Sapienza da bi tako nadopunio svoju izobrazbu. Što bi mu preostajalo od slobodnog vremena, upotrebljavao ga je za hodočašća u razna rimska svetišta, u katakombe, a nastojao je dobrotom i vedrinom djelovati na svakoga s kime bi se susreo. U Rimu se namjerio i na sv. Ignacija Lojolu i s njime se sprijateljio. Taj ga je veliki učitelj uputio u 'unutarnju molitvu'. Sveti Filip Neri zaređen je za svećenika god. 1551. Bilo mu je tada već 36 godina. Tada se povukao u kuću bratovštine San Girolamo della Carita.
I tu je nakon mnogih pokušaja započeo svoje vlastito djelo, takozvani oratorij. Oko njega kao oko duhovnog vođe sve se više počela okupljati jedna zajednica. Većinu članova te zajednice upoznao je u ispovjedaonici revno ispovijedajući i vodeći duhovne razgovore. Doskora je za sve veći priljev posjetitelja njegova ćelija postala premalena. Zato uz crkvu sagradiše prostoriju koju nazvaše 'oratorium', a od god. 1554. i zajednica koja se tu okupljala nazva se isto tako. Oratorij postade mjesto duhovnih susreta, škola teologije i kršćanskoga života.
Brinuo se za najpotrebnije
U njemu se duhovno čitalo, razmatralo i proučavalo Sveto pismo i tako stjecalo ono prijateljevanje s Božjom nadahnutom riječju. Obilazili bi bolnice, ubožnice, ulice te pomagali bolesnicima i siromasima. Sveti Filip Neri po nalogu Pape god. 1564. morao je kao dušobrižnik preuzeti i brigu za firentinsku crkvu i zajednicu u Rimu. Tada mu pritekoše u pomoć već kao svećenici njegovi prvi i najbolji učenici: Tarugi, Bordini i Baronius.
S njima je stvorio malu bratsku zajednicu svjetovnih svećenika koji su provodili zajednički život. U papi Grguru XIII. (1572. – 1582.) Filip Neri imao je oslonac i jamstvo za nesmetan rad. Prije njega je imao problema pa je dvaput došao i pred inkviziciju, ali je oba puta proglašen nedužnim i pravovjernim. Kako je firentinsku koloniju učinio neovisnom te u Valicelli uz tamošnju crkvu podigao novi oratorij, njegovo se djelo još više učvrstilo i usavršilo. Kad je god. 1578. u Valicelli stara crkva ustupila mjesto novoj, zvanoj ''Chiesa Nuova'', koja i danas postoji (u njoj je i svetčev grob), tada je njegov oratorij postao jedno od središta duhovne obnove u Rimu.
Postaje jedna od središnjih ličnosti Vječnoga Grada
U nj su dolazile po duhovnu hranu stotine i tisuće Rimljana, i tako veseli, originalni, ali sav Božjom ljubavlju prožeti, Filip Neri postade jedna od središnjih ličnosti Vječnoga Grada. Uza nj su bili njegovi svećenici i braća oratorijanci. Ta je kongregacija, životno djelo sv. Filipa Nerija, 15. srpnja 1575. papinskom bulom zadobila i službeno odobrenje Crkve.
Crkva na njegov blagdan u molitvi kaže da je ''bio čudesno prožet ognjem Duha Svetoga''. I taj je Duh preko njega djelovao, u svim njegovim djelima i pothvatima odzvanjao, k njemu privlačio. Po tome Duhu on postade ''drugi apostol Rima''. U tome Duhu preminuo je pun radosti. Njegov oproštaj od ovoga svijeta nije bila žalost, već radost u Duhu Svetomu. Svetac je još ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu Misu ''kličući i pjevajući od radosti''. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. A umro je već sljedeće noći u 3 sata. Samo dva mjeseca nakon njegove smrti započeo je proces za njegovo uzdignuće na oltar. Proces je završio dekretom kanonizacije od 14. svibnja 1622. Filip Neri je svetac koji je znao očarati i velike duhove, kako za života tako i poslije smrti.
Sveti Filip Neri bio je i veliki prijatelj prirode, pa ga učeni oratorijanac Faber u tom pogledu naziva drugim sv. Franjom, samo u modernijem ruhu. On je bio i veliki prijatelj domaćih životinja, onih što ih je mogao držati u svojoj blizini i u gradu.
