Sveti Franjo de Geronimo
'Njegove potresne propovijedi uz Božju milost taknule su i obratile mnoga tvrdokorna srca.'
Nakon svećeničkog ređenja Franjo je nastavio studij crkvenoga prava i teologije, a g. 1670. zamolio je da bude primljen u Družbu Isusovu. Družbu je upoznao jer je na isusovačkom kolegiju pohađao tečajeve iz govorništva i filozofije te jedno vrijeme u isusovačkom velikom kolegiju u Napulju obavljao čak i službu prefekta mladih studenata. Oduševio se za svećenički rad u Družbi Isusovoj prema slovu i duhu, danu joj od utemeljitelja sv. Ignacija. Kao isusovac djelovao je u već zrelom razdoblju povijesti Družbe Isusove, kad su se pomalo počele nazirati okolnosti koje će dovesti do ukinuća reda.
Kako je stupio u Družbu kao svećenik, poglavari ga već nakon jedne godine novicijata pridružiše skupini pučkih misionara koja je krstarila gradovima i selima južne Italije. Bio je to tvrd ali i koristan misionarski novicijat za budućeg velikog pučkog misionara, apostola i socijalnoga reformatora. Položivši 8. prosinca 1682. svečane zavjete, definitivno ostade u Napulju, dodijeljen tamošnjoj Kući profesa uz veliku i prostranu crkvu Gesù Nuovo. Više puta je molio da bude poslan u Indiju, u vanjske misije, no poglavari ga odrediše za misionara u Napulju. On se s time pomirio nazivajući svoje polje rada »domaćom Indijom«. U njoj je apostolski djelovao 40 godina.
Napulj je bio tada, kao i mnogi drugi veliki lučki gradovi, pun svakojakih poroka. Svetac ga je prihvatio ljubavlju Isusa Krista, prijatelja carinika, grješnika i bludnica. Njegov se apostolski i misionarski rad odvijao po uskim ulicama, sumnjivim predgrađima i trgovima Napulja. ''Ako se izuzme ono nekoliko sati za potreban san te sati posvećeni molitvi, svetac je ostatak svoga života provodio s onima udaljenima i upravo ondje gdje su oni živjeli, po ulicama i trgovima najzloglasnijeg dijela grada. Zadužen za stalne gradske pučke misije službom riječi i sakramenata pokore i Euharistije te neprestanom pučkom katehezom ostvarivao je veliko djelo ćudoredne ljudske i kršćanske obnove, koja ga je nadživjela kroz još mnogo godina'' (P. M. Gioia, DI).
U svome radu svetac je pokazao izvanredne organizatorske sposobnosti. Stvorio je veliku misionarsku ekipu koju su uz svećenike sačinjavali i laici. Oni su se novačili iz redova malih obrtnika i svečevih obraćenika. Preko njih je dopirao i do onih na dnu društva, ljudske i moralne bijede. On sam bio je posvuda nosilac tople riječi vjere i ljubavi. Njegove potresne propovijedi uz Božju milost taknule su i obratile mnoga tvrdokorna srca. A Bog ih je često pratio znakovima i čudesima, kao ono u apostolsko doba.
Iscrpljen naporima što ih je podnio za Božje kraljevstvo, Franjo je umro u Napulju 11. svibnja 1716. U nedjelju poslije njegove smrti u isusovačkoj crkvi gdje je bio pokopan primilo je svetu pričest preko 40.000 ljudi. Tako je to bilo i za njegova života svake treće nedjelje u mjesecu. Franjo je još za života od svih općenito bio smatran svecem. Crkva je i službeno priznala njegovu svetost kad ga je papa Pio VII. 2. svibnja 1806. proglasio blaženim, a Grgur XVI. 26. svibnja 1839. svecem. Svečevo je tijelo sve do svršetka II. svjetskog rata počivalo u lijepo uređenoj kapeli crkve Gesu Nuovo u Napulju, a tada je preneseno u njegov rodni Grotaglie u tamošnju isusovačku crkvu. U Napulju ostade ipak jedna njegova dragocjena relikvija kao i umjetnički veoma vrijedan kip od umjetnika Jerace, koji prikazuje sveca kako propovijeda. Napulj ga i danas mnogo štuje kao svoga sveca, a tkogod kao hodočasnik posjeti taj grad, rado zalazi u crkvu Gesù Nuovo, koja kao da još i danas odjekuje propovjedničkim glasom velikoga sveca.