Sveti Ivan Zlatousti

Spominjemo se svetog Ivana Zlatoustog, najvećeg crkvenog govornika.
Autor: Laudato/V.J.R. Photo: wikimedia.org srijeda, 13. rujna 2017. u 08:10

Od 5. stoljeća Zlatousti se štuje u cijeloj Crkvi, Istočnoj i Zapadnoj, kao hrabar svjedok i zaštitnik vjere. Njegovo učenje i propovjednička djelatnost kao i skrb za svetu liturgiju donijeli su mu već u starini priznanje crkvenih otaca i crkvenih naučitelja.

Već u 6. stoljeću stječe kao priznanje nadimak ''Zlatousti''.

Za Ivana se crkveno jedinstvo, koje se ostvaruje u Kristu, iskazuje na poseban način u Euharistiji. Ivana su nazivali ''učiteljem euharistije'' (Doctor eucharisticus) na temelju sveohuhvatnog i dubokog njegova učenja o presvetom sakramentu. On je naučavao da je sakramentalno jedinstvo euharistije temelj crkvenog jedinstva građenog u i po Kristu.

'Zasigurno postoje mnoge stvari koje nas drže zajedno. Stol je svima postavljen... svima je ponuđeno isto piće ili, štoviše, ne samo isto piće, nego i isti kalež. Naš Otac, koji nas vodi nježnom ljubavlju, također je odredio da pijemo iz istoga kaleža, kao što to dolikuje dubokoj ljubavi.'



Nijedan crkveni pisac nije tako temeljito i s toliko osjećaja tumačio tekst Svetoga pisma kao što je to činio Ivan Zlatousti. Njegova gorljivost je bila uzrokom žestokih protivljenja njemu samome. Pretrpio je progonstvo tijekom kojeg je i umro.

Najvećeg crkvenog govornika, kojem je povijest dala časni naslov "zlatousti", ubraja se u red izuzetno značajnoh osoba kršćanske starine. On je na Istoku već stoljećima uživao neosporan ugled, a na Zapadu najveću popularnost poslije sv. Augustina.

Ivan se rodio između 344. i 347. godine u Antiohiji u Siriji. Otac Secundo obavljao je službu visokog časnika u Rimskoj vojsci. Umro je brzo nakon Ivanova rođenja, a Ivan se, protiv volje svoje majke, povukao u brda gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogog monaškog života, vratio se u Antiohiju gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika. Tom je zvanju davao prednost pred monaškim govoreći da je između jednog i drugog tako velika razlika kao 'između položaja podanika i cara'. Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talent. Često je kao propovjednik zamjenjivao i svog biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću.

Ivan je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja.

397. godine sv. Ivan Zlatousti postao je biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu.

Ivan se i u Carigradu na osobit način brinuo za siromašne i zapuštene. Otpor prema njegovu radu, povezan s raznim spletkama, započeo je od nekih dvorskih gospođa koje su imale utjecaj na caricu Eudoksiju. No, dolazio je i izdaleka od aleksandrijskog patrijarha Teofila. Povod za napad bijaše činjenica što je Zlatousti primio k sebi četiri monaha koje bijaše prognao aleksandrijski patrijarh. Teofil, neprijateljski raspoložen prema carigradskom patrijarhu, jedva je to dočekao i prešao u napad na njega, potpomognut nekolicinom nezadovoljnih biskupa.

Teofil je god. 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu "sinodu kod hrastova", koja je svrgnula s biskupske carigradske stolice samog Zlatoustog. I Ivan je osuđen na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog općeg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povući carski dekret i Ivan se vratio u Carigrad. No, Ivan je bio osuđen na drugi izgon. Tad se zauvijek se oprostio od svoje biskupske crkve. Bio je prognan sve do Crnog mora. Umire na putu 14. rujna 407. godine u Komani uz Crno more. Prema tradiciji, njegove posljednje riječi su bile: ''Doxa to Theo pantôn eneke''. (''Slava Bogu u svim stvarima!'')

Od svih spisa sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je 'O svećeništvu'. To je jedan od bisera otačke književnosti, danas je preveden na gotovo sve svjetske jezike. Djelo je napisano oko 382. godine.

 

Da biste komentirali, prijavite se.