Sveti Ivan iz Mathe
Sveti Ivan iz Mathe osnivač je reda Presvetog Trojstva (trinitaraca) koji se i danas bave karitativnim radom i misijama.
Autor
sveci.net/Laudato/M.S.
Fotograf
YouTube
Objavljeno:
17.12.2018 08:38
On se rodio 23. lipnja 1154. u provansalskom mjestancu Faucon, u današnjoj južnoj Francuskoj. Otac mu je bio barun, a majka grofica, no još više od zemaljskoga plemstva resila ih je kršćanska vjera koja daje božansko plemstvo čineći ljude po milosti dionicima božanske naravi. Pobožni roditelji posvetili su svoga sina još kao dijete Blaženoj Gospi, a naučili su ga već od rana djelima kršćanskog milosrđa kojima je olakšavao bijedu siromaha, bolesnika, utamničenika.
Ivan je svršio srednju školu u gradiću Aix. Već je tada skupljao oko sebe mladiće i poticao ih na nesebične žrtve za bližnjega. Otac ga je tada pozvao kući i povjerio mu upravu svog imanja koje je Ivan veoma spretno vodio. Bio je, dakle, sposoban za život i mogao je mirne duše provesti miran i udoban život. Ali, on je brzo osjetio da je pozvan na nešto više. Oko 1175. godine otputovao je u Pariz kako bi na tamošnjem Sveučilištu nastavi školovanje. Razvijao je usporedno i svoju vertikalu – odnos prema Bogu, i horizontalu – odnos prema bližnjemu, znajući da je u Kristovu evanđelju najveća zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Razvio je, dakle, u sebi potpuno kršćanstvo.
Završivši bogoslovne nauke i stekavši doktorat u svetim znanostima, dao se zarediti za svećenika. Kod mlade Mise imao je viđenje koje će biti presudno u njegovu životu. Vidio je anđela u bijeloj odori s križem crvene i plave boje na prsima, a do njegovih nogu dva bijedna roba: kršćanina i muslimana, koji su molili pomoć. To je viđenje shvatio kao Božji poziv da se da na pomaganje kršćanskim robovima koji su dopali ruku muslimana. A takvih je u ono doba bilo vrlo mnogo.
U tu je svrhu osnovao novi red Presvetog Trojstva ili trinitaraca. Pošao je u Rim da zatraži odobrenje svog reda od pape Inocenta III. koji je skupa s njime studirao na Pariškom sveučilištu. Bilo je to u siječnju 1198. Papa ga je primio veoma ljubazno. Nakon molitve i posta odobrio je novi red Presv. Trojstva za otkup robova. Novi redovnici nosili su odjeću bijele boje s crvenim i modrim križem. Za svoju tešku misiju spremali su se molitvom, oštrom pokorom, postom, koji traje gotovo pola godine, te šutnjom preko dana.
Na prvi pohod u Afriku, u Maroko, pošla su dva trinitarca: Ivan iz Engleske i Vilim iz Škotske. Vratili su se u Marseilles sa 168 otkupljenih robova. Dočekao ih je čitav grad. Pogled na jadne robove, koji su toliko toga prepatili, bio je potresan.
Sv. Ivan se dao tada naveliko na skupljanje novca za otkup robova koji je bio veoma skup. I sam je putovao u Tunis izlažući se velikim pogibeljima.
Kad se jednom zgodom iskrcao s otkupljenim robovima u rimskoj luci Ostiji, Rimljani su mu priredili veći doček nego nekoć starim pobjednicima Scipionu, Cezaru i Augustu. Dani takve slave bili su ipak rijetki. Više je bilo onih sivih, teških, no svetac je imao živu vjeru i nepokolebljivo pouzdanje u Boga te u zagovor Majke Božje pa je znao svladati i nesavladive poteškoće.
Zadnje 4 godine života, tjelesno već oslabljen i iscrpljen, proveo je u Rimu. Njegovo djelo nastavljali su njegovi duhovni sinovi kojih je svakim danom bivalo sve više. Koliko se taj rad proširio, vidimo po tome što je u XV. stoljeću imao čak preko 800 samostana. Iz potanko opisanih kronika doznajemo da su trinitarci do konca XVIII. stoljeća otkupili 900.000 kršćanskih robova. Samo za njihov otkup žrtvovali su preko 5 milijardi, a još više za njihov prijevoz, liječenje i opskrbu. No najveću žrtvu dao je red što je od god. 1198. do 1622. žrtvovalo 7.115 trinitaraca i svoj život u službi samaritanskoga poziva.
Zahvaljujući djelatnosti trinitaraca oslobođen je iz ropstva nakon pet godina sužanjstva i veliki španjolski pisac Cervantes koga je god. 1575. ugrabio alžirski gusar Mami.
Umro je smrću sveca u samostanu Svetog Tome na Celijskom brežuljku u Rimu, koji mu je darovao sam veliki papa Inocent III. Tamo je u ckrvi bio i pokopan, kako još i danas svjedoči nadgrobna ploča. No, tijelo su godine 1665. prenijeli u Madrid, gdje i danas časte njegove zemaljske ostatke.
Red trinitaraca postoji i danas. A bavi se misijama i karitativnim radom. Imaju i svoj samostan Mariagrün u Beču. Po primjeru svoga osnivača trinitarci se i danas trude oko što temeljitije bogoslovne izobrazbe, a gaje i kršćansku askezu.
Ivan je svršio srednju školu u gradiću Aix. Već je tada skupljao oko sebe mladiće i poticao ih na nesebične žrtve za bližnjega. Otac ga je tada pozvao kući i povjerio mu upravu svog imanja koje je Ivan veoma spretno vodio. Bio je, dakle, sposoban za život i mogao je mirne duše provesti miran i udoban život. Ali, on je brzo osjetio da je pozvan na nešto više. Oko 1175. godine otputovao je u Pariz kako bi na tamošnjem Sveučilištu nastavi školovanje. Razvijao je usporedno i svoju vertikalu – odnos prema Bogu, i horizontalu – odnos prema bližnjemu, znajući da je u Kristovu evanđelju najveća zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Razvio je, dakle, u sebi potpuno kršćanstvo.
Završivši bogoslovne nauke i stekavši doktorat u svetim znanostima, dao se zarediti za svećenika. Kod mlade Mise imao je viđenje koje će biti presudno u njegovu životu. Vidio je anđela u bijeloj odori s križem crvene i plave boje na prsima, a do njegovih nogu dva bijedna roba: kršćanina i muslimana, koji su molili pomoć. To je viđenje shvatio kao Božji poziv da se da na pomaganje kršćanskim robovima koji su dopali ruku muslimana. A takvih je u ono doba bilo vrlo mnogo.
U tu je svrhu osnovao novi red Presvetog Trojstva ili trinitaraca. Pošao je u Rim da zatraži odobrenje svog reda od pape Inocenta III. koji je skupa s njime studirao na Pariškom sveučilištu. Bilo je to u siječnju 1198. Papa ga je primio veoma ljubazno. Nakon molitve i posta odobrio je novi red Presv. Trojstva za otkup robova. Novi redovnici nosili su odjeću bijele boje s crvenim i modrim križem. Za svoju tešku misiju spremali su se molitvom, oštrom pokorom, postom, koji traje gotovo pola godine, te šutnjom preko dana.
Na prvi pohod u Afriku, u Maroko, pošla su dva trinitarca: Ivan iz Engleske i Vilim iz Škotske. Vratili su se u Marseilles sa 168 otkupljenih robova. Dočekao ih je čitav grad. Pogled na jadne robove, koji su toliko toga prepatili, bio je potresan.
Sv. Ivan se dao tada naveliko na skupljanje novca za otkup robova koji je bio veoma skup. I sam je putovao u Tunis izlažući se velikim pogibeljima.
Kad se jednom zgodom iskrcao s otkupljenim robovima u rimskoj luci Ostiji, Rimljani su mu priredili veći doček nego nekoć starim pobjednicima Scipionu, Cezaru i Augustu. Dani takve slave bili su ipak rijetki. Više je bilo onih sivih, teških, no svetac je imao živu vjeru i nepokolebljivo pouzdanje u Boga te u zagovor Majke Božje pa je znao svladati i nesavladive poteškoće.
Zadnje 4 godine života, tjelesno već oslabljen i iscrpljen, proveo je u Rimu. Njegovo djelo nastavljali su njegovi duhovni sinovi kojih je svakim danom bivalo sve više. Koliko se taj rad proširio, vidimo po tome što je u XV. stoljeću imao čak preko 800 samostana. Iz potanko opisanih kronika doznajemo da su trinitarci do konca XVIII. stoljeća otkupili 900.000 kršćanskih robova. Samo za njihov otkup žrtvovali su preko 5 milijardi, a još više za njihov prijevoz, liječenje i opskrbu. No najveću žrtvu dao je red što je od god. 1198. do 1622. žrtvovalo 7.115 trinitaraca i svoj život u službi samaritanskoga poziva.
Zahvaljujući djelatnosti trinitaraca oslobođen je iz ropstva nakon pet godina sužanjstva i veliki španjolski pisac Cervantes koga je god. 1575. ugrabio alžirski gusar Mami.
Umro je smrću sveca u samostanu Svetog Tome na Celijskom brežuljku u Rimu, koji mu je darovao sam veliki papa Inocent III. Tamo je u ckrvi bio i pokopan, kako još i danas svjedoči nadgrobna ploča. No, tijelo su godine 1665. prenijeli u Madrid, gdje i danas časte njegove zemaljske ostatke.
Red trinitaraca postoji i danas. A bavi se misijama i karitativnim radom. Imaju i svoj samostan Mariagrün u Beču. Po primjeru svoga osnivača trinitarci se i danas trude oko što temeljitije bogoslovne izobrazbe, a gaje i kršćansku askezu.
