Sveti Nikola iz Flue

Veliki švicarski hodočasnički vlak, pun hodočasnika, među kojima se nalazio i predsjednik Švicarske, jurio je prema Rimu za svetkovinu Spasova 1947., koja je padala na dan 15. svibnja. Toga je dana papa Pio XII. velikom svečanošću proglasio svetim blaženoga brata Klausa, kako ga nazivaju njegovi Švicarci te im ga službeno postavio za zaštitnika domovine im Švicarske. „Nikola je vaš svetac“, napisao je sam papa Pio XII. Švicarcima u predgovoru velike knjige o njihovu svecu. Nikola se rodio god. 1417. na planini Flüe kod Sachselna, u kantonu Obwalden.

Publicist Karl Farber duhovito piše o našem svecu Bruderu Klausu: „Intelektualci bi se mogli prestrašiti kad bi čuli da je Klaus odrastao, a da nije naučio ni čitati ni pisati, da je dakle bio pravi analfabet – nepismen čovjek.“

Nikola je već u mladosti bio obdaren mističnim darovima. Upoznao se s pustinjakom Matijom iz Bolsheima, koji je tada bio prior benediktinskoga samostana Engelberga. Taj mu je pripovijedao o „Božjim prijateljima“, duhovnome pokretu koji je bio raširen po Elzasu.

Nikola je oženio Doroteju Wyss, „ženu čista lica“, što znači lijepa, kako o njoj piše jedan stari rukopis. S njome je imao desetero djece, petero muških i petero ženskih. Klaus je najmanje dvanaest puta bio pozvan pod oružje. Farber duhovito piše da „Švicarci tada još nisu bili miroljubivo-neutralni ljudi kao danas“. Klaus je bio tako inteligentan i hrabar da je obavljao čak dužnost četovođe. Hrabrost je baštinio od svoga plemena, od kojega će kasnije ratoborni Julije II. sastaviti svoju švicarsku gardu. Kao vojnik Klaus se uvijek trudio oko mira. Prema pobijeđenom neprijatelju želio je da se postupa humano, a svojim je ugledom poštedio crkve i samostane da ne postanu žrtve ratnoga divljanja. U ratu se zauzimao za žene i djecu.

Nikola je još veoma mlad bio imenovan načelnikom u Sachselnu, kantonalnim savjetnikom i sucem te poslanikom kantona Obwalden u švicarskoj Saveznoj skupštini. Bio je, dakle, u tadašnjem društvu rado viđen i ugledan čovjek. Imao je dobru ženu, brojnu djecu, pa ipak nije bio potpuno sretan. Želio se svega toga osloboditi, poći u samoću i ondje se baviti isključivo duhovnim stvarima.

U svojim se duhovnim tjeskobama i borbama savjetovao sa svojim duhovnim vođom, Aimom Amgrundom, župnikom u Kriensu, kod Luzerna. Napokon je uz pristanak svoje žene Doroteje, a njoj nije bilo lako dati taj pristanak, 17. listopada 1467. pošao u Elzas, u želji da se ondje pridruži „Božjim prijateljima“. No tamo nije ni dospio. Potaknut nutarnjim prosvjetljenjem vratio se s puta u domovinu, ali ne u svoju kuću. Najprije se bio nastanio na Klisterli-Alpama u Melchtalu, a zatim je kao boravište izabrao Ranft. Dakako da nije stanovao u mjestu, već u jednoj nedalekoj provaliji pod brdom Flüe.

Svečevi sunarodnjaci sagradili su mu god. 1468. na tom mjestu, a nedaleko od njegove pustinjačke ćelije, kapelicu. On iz mjesta svoga samotovanja nije više izlazio, osim što bi išao u crkvu u Sachseln. Triput je izišao da bi posredovao za mir svoje domovine. Svaki put mu je pošlo za rukom spasiti mir te otkloniti rat pa je zbog toga kasnije dobio častan naslov „otac domovine“. Znamo od starih vremena da je takav naslov davan samo najodličnijim sinovima jednoga naroda.

U životu našega junaka nailazimo na tri neobičnosti. Dvije smo već spomenuli, a spomenut ćemo i treću. Neobičnost je da je on, otac desetero djece, nakon dvadesetdvogodišnjeg života u braku, ostavio ženu i djecu da bi samo nekoliko kilometara daleko od svoje kuće i dvorišta živio kao pravi pustinjak.

A najveća je neobičnost u njegovu životu da je kroz 19 i pol godina, a to je sve vrijeme provedeno u osami Ranfta, živio bez ikakve hrane, osim što se krijepio svetom pričešću. I ta je činjenica povijesno sigurno dokazana i zajamčena.

Te se neobičnosti mogu jedino shvatiti u duhu vjere. Riječ je o posve duhovnome čovjeku koga je snažno zahvatila Božja milost i vodila ga neuobičajenim životnim stazama. Njegovo je temeljno držanje bilo izrečeno u molitvi koju predaja naziva kao molitvu brata Klausa, a koja glasi ovako:

„Moj Gospodine i moj Bože, uzmi sve od mene,
što mi je zapreka prema Tebi!
Moj Gospodine i moj Bože, daj mi sve ono što mi pomaže da dođem k Tebi!
Moj Gospodine i moj Bože, uzmi me od mene i daj da budem posve Tvoj!“
 
Ta je molitva za brata Klausa bila molitva srca, ona što izlazi iz punine srca i od srca. Bog ju je primio i čudesno uslišao. Za to su dokaz neobične činjenice iz njegova života. I onda nije čudo, kad je taj Božji čovjek 21. ožujka 1487. umro u svojoj pustinji, da je za njim proplakala cijela mu domovina. Narod koji mu je dolazio u pustinju po savjete sad ga je počeo častiti kao sveca, a njegovu su svetost odmah nakon sahrane očitovala čudesa koja su zapisana u kronici župne crkve u Sachselnu, i to god. 1488., dakle, samo godinu dana nakon svečeve smrti. Iste je godine jedan kanonik iz Beromünstera sastavio Nikolin Život i Časoslov. Svi su, naime, bili uvjereni da će doći do skore kanonizacije.

Njegovo je štovanje doduše od raznih papa za kanton Obwalden, zatim za cijelu Švicarsku i biskupiju Konstance, u kojoj se nalazi Sachseln i svečev grob, bilo odobreno. Kanonizacija je uslijedila tek u naše dane, nakon II. svjetskog rata.

Taj svečani događaj dao je konačan pečat i novi zamah štovanju svetog brata Klausa, koje bijaše živo i neprekinuto kroz sva stoljeća. Oprostimo se od njega sada kao što se pobožni hodočasnici obično opraštaju od njegove šumske kapele: „Bog vam dao dobro, blaženo jutro, vama, dragi prijatelji i tebi, dragi narode!“