Sveti Pavao od Križa

Pavao je svakodnevno uranjao u razmatranje Kristove Muke i na njoj se nadahnjivao, a htijući izraziti svoju zahvalnost Sinu Božjem na daru spasenja po kojemu nas je otkupio i sam je redovito na sebi primjenjivao metode trapljenja, napose samobičevanja, noćnog bdijenja, dugotrajne molitve i posta.
Autor: vjeraidjela.com/Laudato/I.D. Photo: hu-benedikt.hr subota, 19. listopada 2019. u 04:22

Sveti Pavao od Križa rodio se 3. siječnja 1694. god. nedaleko Genove u Italiji, a ime koje su mu dali bilo je Paolo Francesco Danei. Njegovo djetinjstvo i općenito njegov život priziva nam u pamet izgubljenost današnjeg čovjeka za sveto i za intenzivno proživljavanje Kristova otajstva, te nas u tom smislu poziva na premišljanje vlastite duhovnosti i otkrivanja značenja Kristove Muke u svakodnevnom životu. Pavao je, naime, svakodnevno uranjao u razmatranje Kristove Muke i na njoj se nadahnjivao, a htijući izraziti svoju zahvalnost Sinu Božjem na daru spasenja po kojemu nas je otkupio, i sam je redovito na sebi primjenjivao metode trpljenja, napose samobičevanja, noćnog bdijenja, dugotrajne molitve i posta.
 
Iako danas ni vjernici, a kamoli nevjernici ne vide gotovo nikakav smisao takvim teškim oblicima pokore, napose bičevanju i mrcvarenju vlastitoga tijela, valja istaknuti kako su oni svojevremeno među svetim ljudima bili česti i nipošto nisu bili odraz mazohizma, pogotovo ne putenog mazohizma, nego naprotiv nastojanja da se proživljavanjem teških fizičkih bolova pokuša što više uroniti u Kristovu Muku i preko doživljenih bolova suobličiti se samome Kristu. Tu je neizmjernu zahvalnost još kao dječak osjetio sveti Pavao i upravo će to biti razlog svega njegovoga kasnijega duhovnoga nastojanja.
 
Iako je, prema pisanju njegovih biografa, bio odmalena pobožan, posebnu je duhovnu preobrazbu doživio oko 1715. god., za vrijeme jednog četrdesetsatnog klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, u vrijeme kada se pripremao pridružiti venecijanskoj vojsci u obrani od Turaka, ali se tijekom klanjanja predomislio i krenuo drugim putovima, koji su ga doveli do osnivanja Družbe bosonogih klerika Presvetoga Križa i Muke Gospodina Našega Isusa Krista ili kako se obično nazivaju – pasionista. Bilo je to 1720. god. Nekoliko godina poslije papa Benedikt XIII. zaredio ga je za svećenika i odobrio rad Družbe. Kasnije je, točnije 1771. god., zajedno s časnom majkom Crocifissom Costantini, utemeljio i ženski ogranak pasionista. Umro je u Rimu 18. listopada 1775.
 
Pasionisti su družba koja ima sjedište u Rimu, s ukupno oko 3.000 redovnika i redovnica koji djeluju u 60-tak zemalja. Nose crne habite koji simbolički podsjećaju na Kristovu muku i smrt, a na kojima se, u visini srca, nalazi utkano srce na čijem je vrhu usađen križ, uz natpis “Jesu XPI passio” (Muka Isusa Krista). U Hrvatskoj ih nema, ali su vrlo aktivni u Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Engleskoj i Meksiku. Prepoznatljivi su po dvostrukoj karizmi: po nastojanju oko svakodnevnog uranjanja u Kristovu Muku kroz kontemplaciju, te po misionarskom radu, čime na svoj način skladno povezuju staro benediktinsko pravilo “Ora et labora” (Moli i radi).
 

Da biste komentirali, prijavite se.