Vjera u život vječni

Vjera u život vječni članak je kršćanskoga vjerovanja. Povezana je s vjerom u uskrsnuće tijela. Ono će se dogoditi na kraju vremena. Vjerujemo da će Krist uskrisiti pravedne, one u kojima prebiva Duh Sveti: „Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama“ (Rim 8,11). Zbog te vjere kršćansko je umiranje drugačije, mirnije, smislenije. Ono ima dvostruku poruku. Jedna se odnosi na osobu koja umire i na kraju života, onakva kakva jest, ulazi u novi način postojanja, a drugo je poruka za one koji ostaju. Njima je smrt bližnjih dana kao opomena, podsjetnik na prolaznost života i putokaz prema prijelazu koji ćemo svi jednoga dana učiniti.

Smrt ili prijelaz
I dok riječ smrt možda grubo zvuči, valja podsjetiti da su prvi kršćani koristili ljepše i kršćanski jače termine za kraj života. Smrt je za njih bila prijelaz Kristu, usnuće u Kristu, s izrazitom nadom da će se dogoditi uskrsnuće koje je On obećao. Usnuti u Gospodinu pravi je sadržaj onoga što se događa u smrti.  Talijanski teolog Romano Guardini u knjizi „Posljednje stvari“ (KS) o tome je rekao: „Tko umire, prolazi iskustvo krajnje posljedice grijeha. Podlaže se punoj odgovornosti čovjekovih čina i preuzima na se istinu i sud, ali ne u pukome zdvajanju, već zahvaćen otkupljenjem koje izvodi Božja ljubav. Tako smrt više nije samo mračan užas kao krajnja posljedica grijeha; daleko više, smrt čovjeku omogućava sudioništvo u preobrazbi kojom Božja velikodušnost svršetak čini novim početkom, te smrt postaje prelaskom u novi život.“ Katekizam Katoličke Crkve (KKC) podsjeća nas na riječi sv. Pavla: „Kršćanin koji umire u Kristu Isusu, 'iseljuje se iz tijela i naseljuje se kod Gospodina' (2 Kor 5,8).“ U broju 1682 KKC-a piše: „Dan smrti inaugurira za kršćanina, na koncu njegova sakramentalnog života, dovršenje novog rađanja koje je započelo krštenjem, konačno 'suobličenje' slici Sina (Božjega) što mu je dano pomazanjem Duha Svetoga, i sudjelovanje na gozbi Kraljevstva kojem je euharistija bila predokus, pa makar još treba proći kroz posljednja čišćenja da bi obukao svadbenu haljinu.“ Crkva je ta koja vjernika prima u svoje krilo krštenjem i onda ga sakramentalno prati sve do kraja života kada ga „predaje u Očeve ruke.“ U tom smislu korisno je pročitati i pouku o slavlju ukopa, kršćanskog sprovoda koji pokazuje zajedništvo s pokojnikom i smjera prema navještaju vječnoga života, nikako ne konačnog čovjekovog kraja. Sv. Simeon Solunski podsjeća: „Umrijevši, nismo nipošto odijeljeni jedni od drugih, jer svi mi idemo istim putem i naći ćemo se na istome mjestu. Nikada nećemo biti odvojeni, jer živimo za Krista i sada smo sjedinjeni s Kristom, idući njemu ususret (…) bit ćemo zajedno u Kristu.“ Sažetak našega odnosa prema smrti do izražaja dolazi u liturgijskim tekstovima: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima: i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

Kako smo povezani s Kristom i u smrti?
Povezanost s Kristom u umiranju izravna je posljedica našega krštenja. Biti kršten ne znači samo postati članom Katoličke crkve. Taj sakrament za nas ima puno veće posljedice, a njihov vrhunac, zemaljski gledano, do izražaja dolazi u smrti. Iako sadašnji obred krštenja polijevanjem vodom to možda malo i zaklanja, prva kršćanska vremena izraženije su naglašavala tu povezanost s Kristom, s Njegovim životom i smrću. Naime, krštenje je u početku bilo uranjanjem, krštenici su doslovno ulazili u bazen s vodom i tako se krstili, želeći time i simbolički dohvatiti zbilju sadržaja sakramenta – uroniti u život s Kristom koji je umro, ali i uskrsnuo. S Kristom smo ukopani u smrt, ali ćemo s Kristom i uskrsnuti! To je značio taj fizički ulazak u bazen: uranjanje je kao ulazak u grob, a izranjanje simbol uskrsnuća nakon tame groba. Zato je i razumljiv govor sv. Pavla: „Meni je živjeti Krist, a smrt dobitak“ (Fil 1,21). Ili, kako kaže sv. Terezija od djeteta Isusa: „Ja ne umirem, ulazim u život.“

Dva suda
Govor o smrti ima dva naglaska. Jedan je povezan s vjerom u uskrsnuće koje će se dogoditi na kraju vremena, o ponovnom Kristovom dolasku, a drugi se tiče onog trenutnog prijelaza koji čini osoba u trenutku smrti i njezinog „stanja duše“, čekanja toga Posljednjeg suda. To su, tradicionalno rečeno, dva suda: jedan je Posebni, kroz koji prolazi svatko u času smrti, a drugi je Posljednji, koji će se dogoditi na kraju vremena. KKC u broju 1022 kaže: „Svaki čovjek, već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi.“ (O nebu, čistilištu i paklu bit će više riječi u posebnom tekstu ove rubrike.) Prema sv. Ivanu od Križa, „uvečer našega života bit ćemo suđeni prema ljubavi.“ Za razliku od Posebnoga suda koji, kako Crkva vjeruje, svaka duša prolazi sama, u času svoje smrti, postoji i Posljednji sud. Njemu će, prema KKC, prethoditi uskrsnuće mrtvih. Sveto pismo najavljuje da će to biti trenutak „kada će svi u grobovima čuti glas Sina čovječjega. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude“ (Iv 5,28-29). Posljednji sud dogodit će se kada Krist dođe u slavi, „i sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desna, a jarce slijeva… I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni“ (Mt 25,33.46). Kada će biti Posebni sud svakome od nas, tj. kada ćemo umrijeti, ili kada će biti Posljednji sud? To zna samo Otac nebeski. I zasigurno postoji razlog zašto nama to nije poznato. Pokušajte se samo zamisliti u situaciji kada biste znali dan i sat kada ćete umrijeti? Mnoge bi, zasigurno, obuzeo strah i panika, postali bi robovi te informacije i straha. A Bog ne želi da ljudi budu u strahu od Njegovoga dolaska ili poziva kada će prijeći iz zemaljskoga u nebeski život. Zato nam je ostavio nadu da nas čeka na kraju životnoga puta kojem smo svakoga dana sve bliže. Ako živimo po Njegovim zapovijedima, nema razloga za paniku. Ako u vjeri spoznajemo blaženstvo toga prijelaza iz zemaljski i vječni život, također nema razloga za strah. Vrijeme koje živimo apostol Pavao naziva milosnim vremenom, vremenom spasa. To je put kojega možemo popločiti ljubavlju, dobrotom, a ne grijehom i zlom. Tada, kad se nađemo u predvečerje svojega života, sa svime što smo činili moći ćemo spokojno stati pred Lice. Zasigurno vam je poznata ona pjesma kojoj je riječi napisao prof. Ivan Golub: „Pitam se što ću reći, kad se budemo gledali, oči u oči, ja i ti? Kakav će to biti susret, kad se budemo gledali, oči u oči, ja i ti? Jedan čovjek i njegov Bog.“

Kako će se dogoditi uskrsnuće?
Kada umremo, naše tijelo u grobu čeka uskrsnuće. Kao što rekoh, ono će se dogoditi prije Posljednjega suda. Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da je Bog uskrsnuće mrtvih objavljivao postupno. Tako u Starom zavjetu nema izravnoga govora o tome, ali se nazire nada da će se uskrsnuće dogoditi. 2 Mak 7,14 govori da će Kralj svijeta uskrisiti na život vječni „nas zato što umiremo za njegove zakone“, dok prorok Danijel (12,2) govori da će se u vrijeme svršetka, „probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinom; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost“ (Dn 12,2-3). A kako će se dogoditi uskrsnuće tijela? U smrti se duša od tijela dijeli, tijelo se vraća zemlji od koje je sastavljeno, prema Knjizi postanka, dok duša odlazi Bogu od kojega je stvorena i „stavljena“ u tijelo. Iako pitanje kako će se  dogoditi ponovni „spoj“ duše i tijela nadilazi naš rječnik i vizualiziranje, do njega možemo doprijeti samo vjerom. I prve kršćane zanimalo je ovo pitanje, kako ćemo uskrsnuti? Sveti Pavao u 1 Kor 15,52  o tome opširno govori: „U tren oka, na posljednju trublju - jer zatrubit će - i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.“ Svakako, radi se o jednom novom stanju koje još ne možemo opisati, jer nemamo to iskustvo. KKC nam, međutim, nudi podsjetnik da u nama postoji klica uskrsnuća, i to po Euharistiji koju primamo, jer je za nju Krist rekao: „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“ (Iv 6,54). Njegovo obećanje za nas je razlog nade. Sveti Irenej Lionski ( ) pojašnjava: „Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog, tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva.“

Zašto umiremo?
Smrt nije prvotna Božja misao za čovjeka. Ona je posljedica grijeha. Knjiga mudrosti izravno sažima što se dogodilo s prvim ljudima: „Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih… Đavlovom je zavišću došla smrt u svijet“ (Mudr 1,13; 2,24). Treba li podsjetiti da je Bog čovjeku dao slobodu, uz napomenu da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla? Ali, čovjek je poželio biti kao Bog, na Sotonin nagovor. Time je ljudska narav izgubila snagu koju joj je Stvoritelj darovao u stvaranju, a trpljenje, grijeh i smrt posljedice su gubitka te snage. No, Bog čovjeka oduvijek neopisivo ljubi i nije dopustio da čovjek robuje toj raspadljivosti. Zato je poslao svoga Sina na zemlju, da i on prođe teret zemaljskoga života, ali bez grijeha, te da ljudskoj naravi vrati snagu da može živjeti i nakon smrti. Uostalom, to je i najavljeno u Starom zavjetu, u Knjizi postanka, kada je najavljeno da će u borbi zmije i Žene konačnu pobjedu imati Ženin potomak – Mesija, Spasitelj.

I na kraju, što nam je činiti?
Ostavljam poticaj sv. Tome Kempenca iz djela „Nasljeduj Krista“: „U svakom činu i misli tako se vladaj kao da ćeš danas umrijeti. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje je čuvati se grijeha nego izbjegavati smrt. Ako danas nisi spreman, kako ćeš biti sutra?“ Sjećate li se onih vjeronaučnih formula o posljednjim čovjekovim stvarima? „Smrt, sud, nebesko blaženstvo za dobre, a pakao za zle.“ U Godini vjere te ćemo sadržaje produbiti, a mudri Sirah nije uzalud upravo te stvari savjetovao kao misli vodilje: „ U svim djelima svojim spomeni se posljednjih stvari pa nećeš nikada sagriješiti" (Sir 7,36).