Ivan, moj sin (Lk 2, 57)

Vjerujem li u svoje dijete, takvo kakvo ono jest? Vjerujem li u to da će biti bolje, unatoč nekim problemima?
Autor: otac Arkadiusz Krasicki, CSSp Photo: parenting.com srijeda, 24. lipnja 2015. u 15:22

Da dobro shvatimo o čemu je riječ u ovom evanđeoskom odlomku moramo se vratit  devet mjeseci prije od Ivanova rođenja. Kada je bio u svetištu Zaharija je imao viđenje anđela. To ga je jako iznenadilo jer je bio star, a žena neplodna. Anđeo je prenio vijest rekavši da će Zaharijin sin biti velik i da će ići u sili proroka Ilije. Ilija je shvaćen od strane Židova kao najveći prorok. Tako će i Ivan vratiti pravdu, navijestit dolazak Mesije i po njegovim će se riječima ljudi obraćati.
 
Zaharija nije povjerovao. Možda nije povjerovao u ono što je vidio. Sami zamislite da vam sad dođe anđeo… No, tu postoji još jedna nevjera na koju često i zaboravimo. Zaharija nije povjerovao u svoga sina. I to ne samo u to da će im se roditi sin jer su i on i žena bili u poodmakloj dobi, a osim toga žena je bila neplodna, nego ni u to da će njegov sin biti velik i poznat. Vrlo vjerojatno je da se Zahariji dogodilo ono što se događa mnogima. Zaharija je mogao pomisliti: Ma,  to je istina, ima velikih ljudi na svijetu, ali ne vjerujem u to da će to biti baš moj sin.
 
Zašto o tome tako govorimo? Jer to iskustvo imaju mnogi među nama. Većina misli da su njihova djeca vrlo obična, ništa posebno. Također ima onih koji smatraju svoju djecu neponovljivom. Možda opet neki imaju pretenzije prema svojoj djeci da nisu takva kakve bi oni htjeli da budu, da nisu savršeni i ne idu tim putem kojim roditelji žele. Na koncu ima i onih roditelja koji u svojoj djeci vide samo loše strane i zato ih nikada nisu ni pohvalili ni zagrlili. Takvi roditelji nikada nemaju dobru riječ za svoju djecu i stalno ponavljaju: Ti, od tebe neće biti ništa.
 
Trebamo ovaj evanđeoski odlomak pročitati u slijedećem ključu: Vjerujem u svoje dijete! Neka to bude svojevrstan ispit savjesti: Vjerujem li u svoje dijete, takvo kakvo ono jest? Vjerujem li u to da će biti bolje, unatoč nekim problemima?
 
Uvjeren sam da mnogi ne vjeruju u sebe  i zato sebe i druge ljude otpisuju. Ne vjeruju da se može dogoditi  nešto lijepo, nešto bolje. Upravo tako je mislio Zaharija devet mjeseci prije Ivanova rođenja. Nije vjerovao da će njegov sin biti netko i nešto. Možemo pretpostavljati da i Zaharijijn život nije bio uspješan. Zato je ovaj evanđeoski odlomak suprotna slika Zaharijne nevjere. To je preokret u njegovom životu.
 
Ivan znači: milost – Bog je milostiv. Čitamo da Zaharija neće dopustiti da njegov sin nosi ime Zaharija, nego Ivan. Kao da time želi poručiti: Ne, moje dijete će biti sin milosti, a ne nesreće i neuspjeha. Sada shvaća da je njegov sin milost. Povjerovao je da će njegov sin biti velik. I kada je povjerovao odrješuje mu se jezik. U svojoj nadahnutoj pjesmi u kojoj slavi Boga za dar svoga djeteta proročki govori o darovima i poslanju. Izrekao je više nego anđeo.
 
Pitajte se kako vjerujete u svoju djecu? Možda ih otpisujete? Tu gdje roditelj vjeruje u svoje dijete događaju se čudesa.
 
Kad bismo pogledali u grčki tekst uočili bismo važnost trenutka kada Zaharija traži pločicu na koju će zapisati ime djeteta. Ta riječ ima isti korijen kao riječ „pladanj“ na koji je krvnik stavio glavu Ivana Krstitelja. No, Zaharija to više ne gleda. On zna da je Njegov sin velik i to je to! Nije važno što će biti s njim jer Bog je s njim.
 
Neka sada i djeca pogledaju svoj odnos prema roditeljima. Možda i oni njih otpisuju. Onaj tko misli da će biti dobro i vjeruje da će sve dobro završiti, Bog može djelovati u njegovu  životu.  Uvjet je međutim da shvati da je Bog milostiv i milosrdan.
 

Da biste komentirali, prijavite se.